Piše: mr.sc. Elvedin Šabanović
Kao što je pisano u prethodnom blogu na ovu temu, posljednji sistematski i hijerarhijski prikaz orhideja u Bosni i Hercegovini datira iz početka 20. vijeka kada je Beck-Managetta (1903) zabilježio 56 vrsta orhideja, a kasnije, u okviru Izvještaja o biološkoj raznovrsnosti Bosne i Hercegovine (Redžić i sar., 2008), sumiranjem literaturnih i drugih podataka, Šilić (2008) navodi da je na teritoriji Bosne i Hercegovine prisutno 69 vrsta, 35 podvrsta i 7 hibrida iz 23 roda ove porodice.
Od ovog broja skoro polovina, odnosno 28 vrsta, nalazi se na spisku rijetkih, ugroženih ili krajnje ugroženih biljnih vrsta Bosne i Hercegovine. Na Crvenoj listi flore Republike Srpske nalazi se 49 vrsta orhideja, ali bez naznačenog statusa ugroženosti. Aktualna Crvena lista flore Federacije Bosne i Hercegovine obuhvata svega 27 vrsta orhideja. Ascherson i Kanitz (1887) u Catalogus Cormophytorum Et Anthophytorum: Serbiae, Bosniae, Hercegovinae, Montis Scodri, Albaniae Hucusque Cognitorum u Bosni i Hercegovini navode 42 vrste divljih orhideja. Ono što jeste problem sa novijom inventurom (69) je da se nigdje ne navode tačni podaci koje su to vrste sa ovog spiska. Najnovija istraživanja orhideja u Bosni i Hercegovini (Šabanović et al., 2020), uvažavajući literaturne, herbarijumske i sopstvene podatke prikupljane tokom nekoliko godina, usaglašena sa podacima Euro+Med (2006-2020) pokazuju da su u našoj zemlji prisutni rodovi divljih vrsta orhideja: Anacamptis, Cephalanthera, Corallorhiza, Cypripedium, Dactylorhiza, Epipactis, Epipogium, Goodyera, Gymnadenia, Herminium, Himantoglossum, Limodorum, Liparis, Neotinea, Neottia, Ophrys, Orchis, Platanthera, Pseudorchis, Serapias, Spiranthes i Traunsteinera. U sklopu ovih istraživanja posebno je proučavan diverzitet i distribucija roda Orchis Tourn. Ex L. i njemu srodnih rodova u području Zeničko-dobojskog kantona kao i aspekti njihove konzervacije. Rezultati su pokazali 14 vrsta i podvrsta (2) i od toga broja 4 vrste i 1 podvrsta zabilježene su u rodu Anacamptis, od kojih jedna je i vrsta iz naslova Anacamptis morio (L.) R.M.Bateman, Pridgeon & M.V.Chase. Obični kaćun, mali kaćun, salep, zastupljen je u 6 općina i gradova Zeničko-dobojskog kantona, najstariji literaturni nalaz je onaj iz Vranduka (Kummer i Sendtner, 1849), najstariji herbarijumski nalaz je iz visočkog Kondžila (Plavšić, 9/6/1939), dok su posljednje publikovani terenski nalazi iz naselja Jelaške u općini Olovo i sa Perun pl. (1472 m) u općini Vareš (Šarić, 29/5/2019 i Šabanović, 9/6/2019).
Anacamptis morio (L.) R. M. Bateman Pridgeon M. W. Visočica, Visoko (Foto Šabanović 24.4.2019)
Mali kaćun je višegodišnja biljka sa loptastim gomoljima, rjeđe drukčijeg oblika. Nadzemna stabljika visoka je 10-30 (35) cm, najvećim dijelom je svijetlo-zelena, a u gornjem dijelu ljubičasta. Pri osnovi stabljiku obavijaju i tijesno na nju naliježu, bjeličasti i šiljati listovi u vidu rukavca. U donjem dijelu stabljike nalazi se nekoliko međusobno zbijenih listova, koji su jednobojni, tamno-zeleni, široko do izduženo lancetasti, dugi 7-8 cm i široki 5-15 mm. Vrh im ješiljat ili tupast. Gornji listovi su manji i obuhvataju stabljiku poput rukavca. Grozdasti cvat zbijen je i/ili znatno rastresit, 4-8 cm dugačak, a sastoji se od 7-16 (25) cvjetova koji su tamnije ili svjetlije ljubičasti, ponekad ružičasti do žućkasto-bijeli ili sasvim bijeli. Na cvjetovima su izraženi zeleni nervi. Pricvjetni listovi su šiljato lancetasti, purpurno-crveni, sa 3-5 (1) nerava, a dužina im je nešto kraća ili skoro jednaka sa plodnicom. Ocvijeće je sastavljeno od 6 listića od kojih se jedan bitno razlikuje (medna usna). Pet listića ocvijeća povijeno je prema unutra gradeći tako kacigu. Vanjski listići ocvijeća su jajoliki, na vrhu ušiljeni, a unutrašnji bočni su izduženi. Ponekad bočni listići strše ili su malo naniže povijeni. Na svim listićima ocvijeća ističu se zelene žilice. Medna usna je šira nego duža, pri osnovi je sužena, ljubičasto-purpurna, baršunasta, a osnova joj je bijela i najčešće posuta purpurnim pjegama. Usna je obično trorežnjevita, sa širokim bočnim režnjevima koji su na vrhu zaobljeni. Srednji režan je nešto proširen, većinom duži od bočnih, na vrhu je usječen ili je dvorežnjevit, udubljen, a rub mu je nepravilno nazubljen. Valjkasta ostruga je zakrivljena, naviše uzdignuta ili stoji horizontalno, na vrhu je malo napuhana, kraća od plodnice ili je više-manje iste dužine. Cvjeta u periodu IV-VII mjeseca. Što se tiče planina oko Sarajeva njene populacije mogu se sresti na Romaniji, Trebeviću, Ozrenu, Jahorini, Visočici, a vjerovatno i drugdje.
