Piše: Olivera Matijašević, studentica Žurnalistike, FPN Banja Luka

Pod terminom brza moda ili fast fashion podrazumijevamo masovnu proizvodnju jeftine i lako dostupne odjeće po vrlo niskim cijenama. Ranije je ovakav način proizvodnje bio karakterističan za ulične brendove kao što su Zara, H&M, Mango i ostali dok je danas to postao način funkcionisanja i mnogih luksuznih brendova.

Termin brza moda prvi put se pojavio 90-ih godina u časopisu „New York Times“  kao pozitivan trend koji svima nudi pristup modernoj odjeći kakvu nose poznati po mnogo nižim cijenama.  Za razliku od naših baka ili mama koje su imale dostupne dvije kolekcije godišnje, mi najčešće imamo i preko 5 kolekcija i mnoštvo identičnih brendova. Modna industrija je popularna od  samog njenog nastanka ali je svoj vrhunac dostigla posljednjih dvadeset godina i on još traje. Nagli razvoj tehnologije imao je veliki uticaj na to da se modna i tekstilna industrija nađu na vrhu liste kao jedan od najvećih zagađivača naše planete. Društvene mreže, influenseri i online kupovina su dodatno uzrokovali ovaj problem. Konzumerizam se u međuvremenu pretvorio u hiperkonzumerizam te se prema podacima organizacije EcoAge u posljednjih 20 godina kupovina odjevnih predmeta povećala za nevjerovatnih 400%. To je neizbježno dovelo do povećanja količine odjeće koja se proizvodi od loših i jeftinih materijala i koja se nakon samo nekoliko nošenja baca u otpad. Odjeća koja je jeftina se, logično, manje i čuva ali i dovodi do toga da lakše dođemo u situaciju, nakon relativno kratkog perioda njenog nošenja, da kupujemo novu i jeftinu odjeću, a onu stariju (i relativno novu) bacamo u kontejnere za smeće.

Prema podacima dobijenim putem ankete koja je provedena na ulicama Banjaluke oko 20% građana i građanki je upućeno u značenje termina brza moda i svjesni su posljedica koje nosi sa sobom. Zabrinjavajuće je to da četiri od pet naših sugrađana i sugrađanki uopšte nema nikakvo znanje pa ni svijest o opasnostima koju nosi hiperkonzumerizam a sa njim i gomilanje jeftine odjeće koje stvara ogroman otpad.

Uticaj brze mode na životnu sredinu   

Odjeća koju nosimo prije nego što se nađe na policama radnji mora proći dug proces proizvodnje i obrade samih materijala koji ostavljaju negativne posljedice po okolinu. Problem ne leži samo u gomilanju otpada nego i u tome da sami postupci proizvodnje imaju ogroman uticaj na sav živi svijet.

Prema riječima dr. Maje Manojlović, profesorice i rukovoditeljice SP Ekologija i zastita životne sredine, prisustvo mikroplastike potvrđeno je u organizmu dubokih riba i u morskoj soli različitih proizvođača. „Plastični proizvodi se vremenom lome, sitne, ostavljajući čestice malih veličina koje nazivamo mikroplastikom ili, u slučaju još sitnijih dijelova, nanoplastikom. Danas smo okruženi mikroplastikom u svim sferama svog života. Unosimo je hranom i vodom, nosimo na odjevnim predmetima. Neophodno je da se prestanemo povoditi za marketinškim trikovima brze mode i shvatimo da nije suština bistvovanja u onome što nosimo na sebi nego u sebi.“, ističe  profesorica Manojlović.

Profesorica Manojlović takođe je naglasila informaciju da je prema Institutu za svjetske resurse za izradu jedne pamučne majice potrebno čak 2700 litara vode . Ona ističe da hemikalije korištene u proizvodnom procesu dospjevaju u zemlju, vodu i vazduh utičući na sve organizme.

Maja Katić, viša astistentkinja na Tehnološkom fakultetu i specijalizovana za proizvodnju u tekstilnoj tehnologiji, objašnjava kako je proizvodnja tekstila složena i zahtijeva mnoštvo različitih procesa.

„Tokom proizvodnje ne samo da se koriste ogromne količine energije, vode, nego i hemikalija što dovodi do stvaranja otpadnih voda. Otpadne vode mogu stvoriti ekološke probleme jer u sebi sadrže različite vrste zagađivača od kojih su najčešči razna bojila, površinski aktivne tvari, rastvarači, teški metali i slično. S obzirom da je čovjek u neprekidnom kontaktu s tekstilom, doneseni su posebni propisi o dopuštenim koncentracijama metalnih iona na odjeći. Uopšteno se štetne supstance koje su zaostale na tekstilnom materijalu unose u organizam kroz kožu, apsorpcijom. Primarno djelovanje se vidi na samoj koži premda je mnogo opasnije djelovanje na druge organe do kojih toksična supstanca stiže prodiranjem u krvotok. Biorazgradiva organska  jedinjenja opstaju u ekosistemu i mogu se infiltrirati i poremetiti mrežu ishrane što negativno utiče na život ljudi i životinja“, ističe profesorica Katić.

Milica Končar iz udruženja „Centar za životnu sredinu“ kaže da je ovaj problem, odnosno proces proizvodnje i kasnije sudbine produkata „brze mode“ problematičan od svog početka pa do kraja.

„Problem je nastao kada je došlo do razvijanja sintetičkih vlakana koja su zamjenila prirodna. Fosilna goriva i gasovi se koriste za proizvodnju sintetičkih vlakana koja se kasnije koriste za proizvodnju odjeće koja se dešava u zemljama Trećeg svijeta koje su nerazvijene, gdje nema poštovanja ljudskih i radničkih prava. Koriste se hemikalije koje su opasne za ljude i sredinu i koje su zabranjene u većini europskih zemalja, ali na primjer u Bangladešu i Indiji nisu“, ističe Milica Končar.

Radnici/ce u tekstilnoj industriji su većinom žene i djeca koji rade u nehumanim uslovima za jako malu količinu novca. Prema podacima međunarodne organizacije Clean Clothes Campaign tekstilni radnici/ce zarade jedva 3% od ukupne cijene proizvoda. Samom kupovinom odjeće od određenih brendova na indirektan način podržavamo izrabljivanje djece i ljudi.

Banjalučki modni dizajner Marko Feher nedavno je u Splitu na  “My Global Fashion Awards” dobio priznanje za „Najboljeg regionalnog dizajnera“. Marko, kao već dobro poznato ime u svjetskim okvirima, te ističe da je itekako upoznat sa fenomenom brze mode, kao i da svojim radom pokušava suočiti s tim, kao i da kroz svoje brendove vrati i promoviše održivu modu.

„Nije samo prirodan materijali ekološki, već su to i reciklirani materijali i to je nešto što je jako bitno koristiti i te time usporiti proizvodnju nove odjeće, a tako i postojeću odjeću i modne dodatke ne osuditi momentalno na otpad. U našoj zemlji je gotovo nemoguće pronaći materijale sa nekim od eko certifikata, dok na razvijenim tržištima postoje razni inovativni materijali poput kože od ananasa ili avokada“, ističe Feher.

Igor Đukić je dizajner koji kroz svoj brend „SETA Studio Collection“ pokušava da napravi balans između održivih komada i pristupačne cijene jer je cijena uglavnom razlog zašto ljudi posežu za komadima brze mode.

„U toku nabavke materijala prirodni materijali jesu skuplji od vještačkih, ali kada uzmete u obzir kakvu štetu okolini rade vještačke tkanine – smatram da se cijena isplati“, kaže Igor.

Kako prepoznati brend brze mode i kako možemo smanjiti njen uticaj?

Dunja Jovanović, autorka i voditeljka podkasta F.fm. objasnila je na koji način možemo prepoznati da se radi o brendu brze mode.

„Svi brendovi koji imaju masovnu proizvodnju, kao i oni kod kojih im je većina kolekcije od materijala dobijenih od fosilnih goriva, koji često smjenjuju kolekcije u svojim radnjama i promovišu konstantnu potrebu za novim kupovinama – zapravo jesu brendovi koji posluju po sistemu brze mode“, navodi Dunja Jovanović.

Ona je u okviru svoje platforme predložila i nekoliko koraka koji po njoj doprinose smanjenju problema. Prije svega, to bi bile edukaciju o ekološkim i etičkim posljedicama sistema brze mode a onda i o sistemu održive mode. Održiva moda označava suprotno od brze mode, podrazumijeva primjenu cikularne ekonomije, stvaranje dobrih uslova za rad i veću transparentnost.  Cikularna ekonomija predstavlja sistem u okviru kojeg se proizvodni resursi bitno umanjuju usporavanjem i produžavanjem energetskih i materijalnih ciklusa u proizvodnji.

Modna stilistkinja, shopping asistentica, blogerica, vlogerica i influenserica Bojana Mutić, koju mnogi znaju kroz blog „Moda i tako to“, za sebe kaže da je velika šopingholičarka i da je njen portal stekao popularnost zbog savjeta i preporuka za racionalnu kupovinu. Iako svjesna ovoga problema, zbog posla kojim se bavi teško je da promjeni svoj odnos prema modi.

„U porastu nisu samo modni trendovi nego i jedan pozitivan trend ekološke osvještenosti među brendovima, pa se možemo samo nadati da će i na tom polju takmičiti jednako ažurno kao i u drugim bitkama. Kada sam u prilici da sebi priuštim kvalitetne materijale, pomno biram odjeću. Izbor u second-hand shop-ovima kod nas nije naročito privlačan, ali ni cijene, jer činjenica je da u velikom broju trgovina za taj novac možete kupiti i potpuno novu stvar “, ističe Bojana Mutić.

Kvalitet odjeće koju nosimo utiče i na kvalitet našeg života kao i života drugih živih bića. Ono što svi možemo da uradimo je da kupujemo smisleno. Nema potrebe da gomilamo stvari koje nam u sustini nisu ni potrebne. Dovoljno je da obratimo pažnju i trudimo se da kupujemo dugotrajnije materijale i klasičnije komade odjeće koje nećemo baciti nakon što izađu iz trenda. Doniranje odjeće, recikliranje i kupovina u second-hand trgovinama su također odlični načini da se produži vijek trajanja iste. Održiva moda postaje sve popularniji koncept među mladima a modna industrija polako ide u korak sa tim. Mnogi brendovi su pokrenuli proizvodnju eco-friendly proizvoda u cilju podizanja svijesti i očuvanja okoline. Da bismo napravili promjene ne moramo iz korjena mjenjati svoje navike i u potpunosti se odreći kupovine, ali svako od nas mora dati svoj doprinos u očuvanju životne sredine.