Tekstilna industrija, kao jedna od najstarijih privrednih grana, je tokom decenija svog postojanja dovela do značajnog porasta svjetske ekonomije, ali i do pozamašne ekspanzije zagađenja prirode.

Njena globalna vrijednost u ovom momentu iznosi čak 530 milijardi dolara, a usljed tehnološkog napretka i lakše proizvodnje i distribucije, stručnjaci i stručnjakinje predviđaju da će dostići i 575 milijardi do kraja 2022. godine.

Esencijalni problemi sa kojima se tekstilna industrija i danas bori, odnosno hiperprodukcija i hiperkonzumerizam, doveli su do pojave koncepta “brze mode” koji predstavlja ekološku opasnost za sve ljude.

Kako bismo detaljnije interpretirali ovaj koncept i rasvijetlili sve njegove mane, u narednim redovima ćemo se osrvnuti na važnost ekološke osviještenosti u tekstilnoj industriji.

Globalni impakt tekstilne industrije – kako nam hiperkonzumerizam diktira život?

Tekstilna industrija svoj početak zasniva u Latinskoj Americi 30-ih godina 19. stoljeća stvaranjem proizvoda od pamuka u tkaonicama nezavisnih proizvođača ili u tzv. manufakturnim radionicama. Svoj uspon će otpočeti tek u 20. stoljeću uspostavljanjem fabričkog sistema i masovne proizvodnje, a globalni impakt u godinama 21. stoljeća.

Sverastuće potrebe i preferencija potrošača su dovele do brzog smjenjivanja modnih trendova, a samim tim i do već pomenutog hiperkonzumerizma i hiperprodukcije. Ovo je prouzrokovalo da tekstilna (a pogotvo modna) oblast proizvodnje dugo ostane nerelegulisana, što je dalje dovelo do negativnog uticaja na klimatske promjene, biodiverzitet, zagađenje, kao i generisanje tekstilnog otpada.

Koncept održivog razvoja se stoga javio kao idealno riješenje, a princip “vječnih” ili održivih materijala kao sve popularnija opcija potrošača. Održivost materijala pri proizvodnji uniformi i modnih odjevnih predmeta vremenom postaje sve više dostupna ljudima i sve bolji izbor za ekologiju.

Međutim, postavlja se pitanje da li se ovaj proces implementacije presporo odvija?

Izvještaj Evropske agencije za zaštitu šivotne sredine (EEA) iz 2020. godine ukazuje na zabrinjavajuću činjenicu da je tekstil izazvao treći najveći pritisak na vode i zemljišta, kao i da se nalazi na petom mjestu prema upotrebi sirovina i emisiji gasova staklene bašte.

Također, u izvještaju se i ističe podatak da prosječan stanovnik/ica EU koristi 9 kubnih metara vode, čak 400 kvadratnih metara zemlje, 391 kg sirovina i da izaziva karbonski otisak od oko 270 kg.

Ovo nam pokazuje da se štetni uticaj tekstilne industrije nije smanjio, te da većina fabrika i kompanija ne primjenjuje ili presporo prelazi na koncept održivog razvoja i zero waste menadžmenta. Hiperkonzumerizam i hiperprodukcija su začarani krug koji pospješuje zagađenje i stoga je ekološki osviještena zajednica nužna kako bi se taj krug i prekinuo.

Tekstilna industrija u Bosni i Hercegovini je procvjetala u doba krize, međutim sasvim je izvjesno da se ekološki protokoli tokom ovog perioda nisu poštovali.

Ekološko osvještavanje kao novi trend – koncept održivog razvoja

Ekološka osviještenost treba biti novi trend, koji ne diktira moda, već naša potreba da živimo kvalitetan i zdrav život. Iako se ovaj pojam često provlači u medijima, malo njih je zaista uviđa njegovu važnost.

Tekstil kao zagađivač okoline utiče na više aspekata života, a njegov štetni uticaj se može reflektovati u sljedećim stavkama:

• Prevelika proizvodnja energije i transport sirovina – usljed masovne upotrebe fosilnih goriva zbog prijevoza, proizvodnje i distribucije tekstilnih proizvoda iscrpljuju se neobnovljivi resursi, ali se izaziva i emisija štetnih gasova u zrak i vodu. Ovo nerijetko dovodi do još veće proizvodnje čvrstih otpada kao što su pepeo i šljaka. Nafta se koristi kao sirovina u izradi sintetičkih vlakana koje se dalje prenose u atmosferu i stvaraju pomenuti čvrst otpad. Također, upotreba fosilnih goriva sa visokim sadržajem sumpora dodatno zakišeljava zemljište i zrak koji udišemo.
• Prevelika potrošnja prostora – tekstilna industrija iziskuje korištenje velikih površina kako bi skladištila prirodna vlakna. Od tog momenta, ta zemljišta više nisu dostupna za proizvodnju hrane, jer ona postaju kontaminirana pesticidima i đubrivima.
• Masovno zagađenje voda i eutrofikacija (cvjetanje vode) – tekstil je glavni zagađivač mikroplastikom, najčešće kroz otpadne vode iz ciklusa pranja. Fabrike i domaćinstva ne koriste u dovoljnoj mjeri filtere za veš mašine ili blaže hemikalije kako bi makar usporile ovaj proces. Pored toga, prekomjerno uvođenje nutrijenata u rijeke, mora i jezera će rezultirati u smanjenje sadržaja kiseonika i uginuća riba zbog prekomjernog rasta korova i slične vegetacije.

Koncept održivog razvoja se javio kao ekonomska, socijalna i ekološka solucija ovih problema. U skladu sa tim, javio se i pojam “eko-efikasnost” od strane industrija koje pokušavaju da uspješno implementiraju principe održivog razvoja kroz reciklažu, smanjenje distribucije toksičnih supstanci i maksimizaciju održive potrošnje obnovljivih resursa.

Inicijative regulatornih i nadležnih organa, privatnih i domaćih kompanija, kao i samih građana i građanki su nužne kako bi se uvidjela neka značajnija promjena, a to je jedino moguće ukoliko je stanovništvo ekološki osviješteno – stoga je potrebno da se o ovim temama češće i dublje diskutuje u medijima i obrazovnim ustanovama.

Nadamo se da vam je ovaj članak bio koristan, koliko i zanimljiv, te da smo vas podstakli da u budućnosti više obratite pažnju na odjeću koju nosite i tkaninu koju kupujete, kao i da donosite mudrije odluke.