Zagađivač je „svako fizičko ili pravno lice koje posrednim ili neposrednim djelovanjem ili propuštanjem djelovanja izaziva zagađenje okoliša.“
Autor: Impuls
Jasno je da svako od nas na neki način doprinosi zagađenju planete Zemlje.
Problem zagađenja odavno je dostigao kritičnu tačku, jer se pokazalo u kolikoj mjeri utiče na sva živa bića i prirodu. Jasno je i da je nemoguće onečišćenje okoliša svesti na nulu, ali se može svesti na minimum, promjenom svijesti i poštivanjem zakona. Najveću ulogu u zagađenju imaju velika postrojenja kao što su termoelektrane, razne fabrike i proizvodni pogoni. Zbog velikog negativnog uticaja na okoliš, prema principu “zagađivač plaća”, svaki zagađivač treba da plaća taksu zbog nepovoljnog djelovanja na prirodu. Da li se i na koji način ovaj zakon provodi u BiH?
U entitetima Republika Srpska i Federacija Bosne i Hercegovine prepoznte su razne vrste zagađivača, od onih malih kao što su auta, pekare, farme pilića, ljudi koji kupuju plastične kese ili skupljaju stare računare do onih najvećih kao što su termoelektrane, betonare, željezare ili koksare. Svaki od tih prepoznatih zagađivača nešto ili radi ili propušta da radi i tako zagađuje okolinu. Za svaku vrstu zagađivača propisan je način vođenja evidencije, koji je potreban radi uspostavljanja drugih obaveza i plaćanja naknade za zagađivanje. Tako pojedini organi vode ili bi trebalo da vode evidencije, kao što je evidencija registrovanih motornih vozila ili auto-otpada i otpada guma ili postrojenja koja ispuštaju određene opasne materije u vodu, vazduh ili zemlju.
Prema zakonima o zaštiti životne sredine koji se primjenjuju u entitetima, nadležni organi imaju obavezu voditi registar svih postrojenja i zagađivača, zvani Registar postrojenja i zagađivača ili skraćeno PRTR od ’A Pollutant Release and Transfer Register’. U Republici Srpskoj, sada je to Republički hidrometeorološki zavod Republike Srpske (RHMZ), u Federaciji Bosne i Hercegovine, Federalno minstarstvo okoliša i turizma.
Ne postoji niti jedna zakonska prepreka da se ovi registri uspostave i vode kako je to propisano. Registar bi također morao biti dostupan javnosti u svakom trenutku, kako bi građani mogli imati kontinuirani uvid u postrojenja koja zagađuju njihovu neposrednu okolinu.
Redakcija IMPULSA je navedenim institucijama poslala upite s pitanjem da li takav registar postoji i da li je dostupan javnosti.
Federalno ministarstvo okoliša i turizma je u svom odgovoru navelo da je „elektronski registar uspostavljen, ali nije u funkciji od septembra 2020. godine. Zagađivači dostavljaju poštom svoje podatke o tome koliko i šta zagađuju, evidencije se uredno vode, a podaci koji su dostupni, su na njihovoj web stranici. Podatke za 2019. godinu je trebalo obraditi „ručno“, ali to još nije završeno zbog podkapacitiranosti sektora“.
I u Republici Srpskoj je slična situacija, a prema navodima iz odgovora od RHMZ, ovaj organ je „zakonsku nadležnost preuzeo od Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju od 2016. godine i od tada vrši prikupljanje i obradu podataka postrojenja A i B kategorije. Svi podaci su javno dostupni na zvaničnom sajtu RHMZ. Uvidom u navedenu internet stranicu zavoda može se vidjeti da registar ne postoji, ali postoje izvještaji za period 2016-2018. godina.
Naplaćivanje naknade misterija
Svi prepoznati i evidentirani zagađivači koji ispuštaju otrovne supstance u vodu, vazduh ili zemlju moraju da o svom trošku „plaćaju troškove nadzora i prevencije zagađenja kao i nadoknadu za štetu učinjenu okolišu bez obzira jesu li troškovi nastali usljed nametanja odgovornosti zbog emisija zagađenja, troškove naknada utvrđenih odgovarajućim financijskim instrumentima ili kao obaveza utvrđena propisom o smanjivanju zagađenja okoliša.“ Zagađivači koji zagađuju moraju platiti mjerenja da se utvrdi koliko zagađuju i da se utvrdi nadoknada za to što zagađuju. Za jedno veliko postrojenje kao što su koksara ili termoelektrana ovo bi mogao biti veliki finansijski izdatak, koji bi prelazio nekad i više stotina hiljada maraka na godišnjem nivou.
Kako bismo dobili konkretne podatke da li se i koje naknade naplaćuju, IMPULS portal je navedene instutucije pitao da li se naplaćuje naknada od zagađivača po načelu „zagađivač plaća“.
Fond za zaštitu životne sredine i energetske efikasnosti Republike Srpske je tek po ponovljenoj urgenciji u svom odgovoru naveo da ostvaruje saradnju s nadležnim ministarstvima (Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju, te Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede) pri izradi svakog propisa, kojim se reguliše neka oblast zaštite životne sredine i time su utvrđivali i naknadu, koju su zagađivači dužni da plaćaju. Prema njihovim riječima naknade su utvrđene zakonima koji regulišu oblasti voda, vazduha i upravljanja otpadom. Da li se utvrđene naknade naplaćuju, nismo dobili konkretan odgovor.
Iz Fonda za zaštitu okoliša Federacije Bosne i Hercegovne rečeno nam je se sve naknade definisane zakonima plaćaju, a način i visina ovih naknada regulisana je pojedinim uredbama koje se mogu naći na sajtu Fonda.
Pored toga, svi veliki zagađivači plaćaju propisanu naknadu, te je u tom smislu ovaj sistem bolje razrađen u Federaciji Bosne i Hercegovne nego u Republici Srpskoj. Ostaje nerazjašnjeno da li su naknade u skladu sa stvarim stanjem zagađenja, da li su podaci o mjerenjima koji se šalju vjerodostojni jer sistem kontrole mjerenja i slanja podataka velikih zagađivača za sada ne postoji.
U Bosni i Hercegovini postoje udruženja građana u oba entiteta koja „guraju“ ovakve stvari, ukazujući na neophodnost postojanja registra, značaja plaćanja naknade kao i javnosti svih tih podataka. Samir Lemeš v.prof.dr. iz Udruženja „EKO FORUM“ Zenica godinama se bavi ovom problematikom. On ističe da se Bosna i Hercegovina potpisivanjem Arhuške konvencije i njenom implementacijom u entitetskim zakonima obavezala da će registre o postrojenjima i zagađenjima učiniti javno dostupnim, ali su ti podaci samo djelimično otvoreni za javnost. „Neki zagađivači ne dostavljaju podatke, neki dostavljaju pogrešne ili nepotpune podatke, a podaci koji budu objavljeni su stari više od godinu dana“, naglašava Lemeš i dodaje da bi ratifikacija PRTR protokola taj sistem unaprijedila, ali treba da je ratificiraju oba doma državnog parlamenta, za šta trenutno nema političke volje.
Kada je u pitanju naknada koju plaćaju zagađivači po količinama ispuštenih zagađujućih materija u FBiH, Lemeš ističe da ona čini samo jednu četvrtinu prihoda Fonda za zaštitu okoliša FBiH. „Najveći problem predstavlja validacija dostavljenih podataka, jer institucije nemaju kapacitete da provjeravaju podatke o emisijama koje dostavljaju zagađivači. Tako se desi da samo jedan dimnjak termoelektrane Kakanj s filterima za prašinu plati naknadu za emisije koja je 3-4 puta veća od naknade koju Arcelor Mittal Zenica plati za 6 industrijskih dimnjaka od kojih samo dva imaju filtere“, zaključuje on.
Postojanje načela zagađivač plaća i obaveze zagađivača nije nešto što je u Bosni i Hercegovini novo. Ovo načelo poštovalo se i u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, a prelaskom iz socijalizma u neoliberalni kapitalizam, poštovanje ovog načela se izgubilo, a sada se ponovo vraća na „velika vrata“, pod okriljem EU.
Kad je zagađivač zaista plaćao
Krajem 80-ih i početkom 90-ih Banja Luka, kao jedan od većih industrijskih gradova u SR BiH, svjesna zagađenja s kojim se suočava, donijela je niz dokumenata kojima je detaljno popisala zagađivače i njihovu obavezu plaćanja ispuštanja opasnih čestica u vazduh. Tako su kao zagađivači prepoznati kotlovska i energetska postrojenja na čvrsta i tekuća goriva, industrijska postrojenja, lokalna i privatna ložišta, saobraćaj, daljinski transport iz drugih regija, lokalni meteorološki i klimatski uslovi, kao i uticaj odnosa zelenih površina prema ukupnoj izgrađenosti prostora i nepoštovanje zaštitnih odstojanja, tehnoloških normativa i slično. Svaki zagađivač uredno je plaćao naknadu za zagađenje i tako punio bužet. Takav uređen sistem, omogućavao je davanje podsticaja privrednicima za ulaganja u nove tehnologije kojima se smanjuju zagađenja, stimulišući tako ulaganja u zaštitu životne sredine, kao i ulaganja u zelene površine Banje Luke, koje su danas većinom nestale.
Iako je za sve nakade po načelu „zagađivać plaća“ utvrđena zakonska obaveza različitim zakonima, vlade entiteta još uvijek nisu spremne u potpunosti da počnu naplaćivati naknadu od velikih zagađivača. U Republici Srpskoj naknada se još uvijek ne naplaćuje, a u Federaciji Bosne i Hercegovine naknada postoji, ali je upitno da li se naplaćuje prema stvarnom zagađenju. Podaci o zagađenju se dostavljaju i postoje, ali često se ne zna da li su tačni. Na sve to, ne postoji politička volja za uspostavljanje registra postrojenja i zagađivača i naknada prema njemu, jer bi to sigurno bio udar na ekonomiju i donijelo bi dodatne rashode poslodavcima. Umjesto toga nadležni organi razvijaju koncepte drugih načina naplate naknade za zagađivanje, uzimajući novac prvenstveno od građana, odlažući istovremeno naplatu za zagađenje od velikih postrojenja.
Da bi se mogla adekvatno naplatiti naknada za zagađivanje od velikih postrojenja, potrebno je uspostaviti i javno objaviti registar postrojenja i zagađivača uz razrađeni sistem kontrole i nadzora nad izvještavanjem. To je zakonska obaveza svih koji učestvuju u ovom procesu. Kada se uspostavi registar, biće poznato stvarno stanje zagađenja vazduha u pojedinim sredinama, što bi moglo znatno uticati na promjenu svijesti građana, koji svakodnevno udišu zagađeni vazduh.
“Projekat ‘Informisanje bh. društva o problemima i borbi za zaštitu životne sredine kroz zakonske regulative i primjere građanskog samoorganizovanja’ dio je šireg projekta ‘Misli o prirodi!’ koji provodi Centar za promociju civilnog društva, uz finansijsku podršku Švedske”.
Izvor:
