U Zenici je 22.11.2023. godine održana jednodnevna edukacija o impaktima tzv. zelenog rudarstva za 35 predstavnika i predstavnica ekoloških udruženja, nekoliko mreža, lokalnih pokreta i neformalnih grupa ekoloških aktivista i aktivistkinja iz cijele BiH. Riječ je o još jednom u nizu treninga koje organizuje sekretarijat Eko BiH mreže, a koju su partnerski organizovali udruženje Eko forum Zenica i Centar za promociju civilnog društva.
Cilj ove edukacije je razotkrivanje zabluda o “zelenom, održivom i odgovornom rudarstvu” u vezi sa kritičnim mineralnim sirovinama (KMS) kroz jačanje argumentacije o uticajima rudarenja metala na životnu sredinu i lokalne zajednice, korištenje naučno potkrijepljenih činjenica za buduće zagovaračko djelovanje, ali i umrežavanje ekoloških aktivista sa akademicima iz Bosne i Hercegovine i Srbije.
Kritične mineralne sirovine su strateški važni resursi u razvoju industrije i tehnologije – ključne za energetsku tranziciju. Imaju veliki geopolitički značaj zbog (ne)dostupnosti rezervi, a pod njih se podjednako ubrajaju teški i laki metali (npr. bakar, željezo, cink, olovo, nikl, barit, kobalt zatim titan, magnezij, berilij, litij i dr).
U Srbiji je trenutno na desetine projekata sa istražnim pravima za kritične mineralne sirovine, ali svakako je najznačajniji projekat korporacije Rio Tinto – “Jadar” u Loznici, na samoj granici sa Bosnom i Hercegovinom.
O primjerima destruktivne rudarske prakse uz osvrt na ovaj projekat u Srbiji govorio je akademik – prof. dr. Ratko Ristić, profesor na šumarstvu i prorektor Univerziteta u Beogradu. Rudarske korporacije, uključujući i Rio Tinto, uglavnom posluju u zemljama sa niskim ekološkim standardima i slabim pravnim mehanizmima u polju zaštite ljudskih prava, životne sredine, te lokalnih kultura autohtonih zajednica, te možda najvažnije – visokim nivoom korupcije, poput zemalja Balkana. To su glavni razlozi kako uspijevaju steći ogroman profit – plaćajući mizerne cijene korištenja zemljišta, voda, minerala, a pritom nanoseći ogromnu i nemjerljivu štetu prirodi i stanovništvu. Ekstraktivna industrija – rudarenje i prerada rude su među najvećim zagađivačima životne sredine – što potvrđuju naučni radovi i stručnjaci koji se bave proučavanjem žrtvenih rudarskih zona u svijetu. Mnogo je rezervi kritičnih minerala pronađeno u zemljama EU, u kojima i dalje nema nijedan rudnik litijuma – upravo zbog opasnosti od ekoloških konflikta i katastrofa. Često se moglo čuti u medijima da je projekat Jadar najveće i najznačajnije nalazište litijuma u svijetu, što nije tačno jer je najveće evropsko nalazište zapravo u dolini Gornje Rajne u Njemačkoj. Indikativno je da su prostori Balkana švedski stol za strane investitore i korporacije koje kod nas pronalaze svoj interes i profit.
Dr. Dragana Đorđević, naučna saradnica Instituta za hemiju, tehnologiju i metalurgiju održala je predavanje o ekološkim rizicima rudarenja KMS sa aspekta hemijskog zagađenja. Nekoliko ključnih minerala sa liste kritičnih mineralnih sirovina EU koji se mogu pronaći u regiji Balkana su: litijum, kobalt (ključni za energetiku), zatim antimon, barit, aluminijum, nikl, cink, bakar, plemeniti i rijetki metali. Iako postoje rezerve, to ne znači da su njihove količine velike, isplative i uopšte značajne za eksploataciju. Tehnologije prerade rude litijuma poput luženja, cijanida, kristalizacije, fluorovodonične kiseline su izrazito prljave i toksične. Moguće je teško zagađenje voda, vazduha i zemljišta izrazito toksičnim elementima poput cijanidizacije. Osim toga, podaci za projekat Jadar ukazuju da se za 1kg dobivenog litijum karbonata potroši oko 23300 l vode. Rudna jalovišta se depozituju na nepreglednim prostranstvima prenoseći zagađujuće čestice u atmosferu vazdušnim strujanjima, ali i podzemlje procjednim vodama. Ovaj proces ne staje sa završetkom iskopavanja – rudnici ostavljaju trajni degradirajući efekat na kompletno rudarsko područje ali i mnogo udaljenije krajeve. NRemedijacija zemljišta, posebno u kontekstu bilo kakve poljoprivrede nije moguća nakon rudarenja, barem ne onako kako to obično uveliko obećavaju, a daleko manje sprovode rudarske kompanije.
U fokusu drugog bloka edukacije je i situacija u Bosni I Hercegovini u kontekstu rudarenja KMS i uticaja na životnu sredinu – prvenstveno vodosnabdijevanje i šumski ekosistemi.
Akademik i osnivač Udruženja geografa u BiH prof.dr. Muriz Spahić, predstavio je problematiku ugroženosti vodosnabdijevanja odnosno sistema površinskih i podzemnih voda rudarskim projektima. U svom predavanju izrazio je kritički pogled na “Zeleni plan Evrope” čija će posljedica biti ogromna potražnja za metalima i porast ekstraktivne industrije za razvoj alternativnih energetskih sistema. Najpoznatija nalazišta kritičnih mineralnih sirovina kod nas su u Olovu, Varešu, Ljubiji, Jezeru, Loparama , dijelu podrinja. Rudarske operacije zahtijevaju značajne količine vode za hlađenje, preradu rude, transport. Rudarenje nepovoljno utiče na hidrološki režim voda, zatim kontaminaciju podzemnih voda teškim metalima i hemikalijama koje mijenjaju pH vrijednost voda i dovode u pitanje ispravnost vode za piće (primjer rudnika Rupice i uticaja na vodosnabdijevanje u Kaknju). Pitanje voda je jedno od ključnih i najkompleksnijih u problematici rudarenja – obzirom na samu kompleksnost i povezanost sistema podzemnih i površinskih voda na koje utiče.
Na temu ugroženosti šumskih ekosistema, tačnije prašuma u Bosni I Hercegovini projektima tzv. “zelenog rudarstva” predavao je prof. dr. Dalibor Ballian sa Šumarskog fakulteta u Sarajevu. Bosna i Hercegovina je među rijetkim zemljama u Evropi koje imaju očuvane prašume – gotovo netaknute komplekse prirodnih šuma sa neznatnim uticajem čovjeka. Jedna od njih je prašuma Trstionica koja je trenutno ugrožena projektom Rupice, rudnikom cinka, srebra i barita koji se nalazi tik uz njenu granicu. Istaknuo je da rudnici ne mogu biti zeleni, već upravo suprotno – njihovo djelovanje podrazumijeva znatno krčenje šuma i zelenih površina. Nezakonita sječa oko 3000 m2 šume zabilježena od strane rudarske kompanije rudnika Rupice u Kaknju nedavno je neopravdano dobila zeleno svjetlo Vlade FBiH za promjenu namjene šumskog zemljišta u svrhu eksploatacije. Problem prenamjene šumskog I poljoprivrednog zemljišta je goruće pitanje, ne samo za rudarske već i ostale štetne projekte u regionu. Mnogo je pitanja bez odgovora u vezi sa tzv. “zelenim rudarstvom”, koje predstavlja novi oblik ugroženosti naše prirode i zasigurno ne čini zelenu perspektivu.
Veliki broj pitanja i komentara uputili su i učesnici diskusije. Treba istaći nekoliko poruka koje su proizašle sa ovog skupa. Zeleno rudarstvo apsolutno ne postoji, postoji samo rudarstvo koje nanosi veću ili manju štetu. Trenutna geopolitička utrka razvijenih zemalja (USA, Australija, Kanada, EU) za kritičnim mineralnim sirovinama predstavlja neokolonijalni koncept i odnos prema rudno bogatim zemljama u razvoju. Nakon rudarenja KMS nema rehabilitacije i remedijacije – dokaz su ogromne površine pojedinih rudnih jalovišta u drugim zemljama u svijetu na kojima više ništa ne raste. Ekstraktivna industrija je izuzetno zagađujuća, toksična i štetna za ljude i prirodu. Radi se o eksploataciji i preradi velikih količina ruda, često radi mnogo manje iskoristive količine korisnih minerala, ostavljajući za sobom ogromne količine otpada i jalovine, teških metala i toksičnih spojeva u zemljištu i vodi ugrožavajući time poljoprivredna dobra, vodosnabdijevanje i cjelokupno ljudsko zdravlje. Pored toga ozbiljno se narušavaju biodiverzitet i mogućnost zaštite područja, ekosistemi biljaka i životinja, dovodi do (trajne) degradacije šuma i zemljišta, odnosno geoekoloških vrijednosti i pejzaža u cjelini. Niske koncesione naknade i rudne rente su dokaz mizernog odnosa naših vlasti u vrednovanju naših prirodnih dobara koje rudarske kompanije vrlo dobro naplaćuju na tržištu i još jedan pokazatelj podilaženja investitoru, umjesto lokalnoj zajednici.
U ovom momentu, za ekološki pokret u Bosni i Hercegovini ključna je mobilizacija svih: lokalnih zajednica, aktivista, medija, akademika, političara, poznatih i uticajnih osoba koje će doprinijeti jedinstvenom stavu o štetnostima rudarenja. Akademska zajednica u Bosni i Hercegovini bi morala I trebala (po uzoru na Srpsku akademiju nauka i umjetnosti), kroz nezavisna istraživanja i naučne radove dokazati impakte na rudarenja na životnu sredinu i zajednice ljudi u BiH. Lokalno stanovništvo treba imati pravo da kaže “ne” ovim projektima, pogotovo u problematičnim lokalitetima gdje se dešavaju različite malverzacije: nezakonita ili nekontrolisana degradacija zemljišta, šuma, zagađenje voda, zatim korupcija, prisilno iseljenje, kupovina šutnje novcem ili radnim mjestom, indirektne ucjene i prijetnje, lažni marketing i navodna društvena odgovornost i korist. Sve su ovo elementi na koje kao društvo trebamo obratiti pažnju kada su u pitanju rudarski projekti istraživanja i eksploatacije (kritičnih) mineralnih sirovina u Bosni i Hercegovini.
