Tona smeća u prirodi je tona problema za čovjeka, pojedinca, zajednicu i društvo u cjelini

Piše: mr. sci Adi Pašalić, član pokreta „Think Green“ Visoko

Plastične vrećice, prazne boce piva, vina, patike, plastične stolice, keramički predmeti, dijelovi automobila, tetrapack pakovanja, TV uređaji i drugi kućanski aparati, dijelovi namještaja… Prva i jedina logična pomisao je da ste u nekom velikom trgovačkom centaru. Nažalost, ovi predmeti većinom stari, otrcani, prazni umjesto na regionalnim deponijama svoje mjesto  nalaze u šumi, pored potoka, uz obalu rijeke ili jezera, na livadama i slično. Nije sigurno samo „palo sa neba“, takve prizore priređuje čovjek, pojedinac, zajednica ili čak neosvješteno društvo u cjelini. Ko daje zapravo nekome da uništava opće prirodno dobro, i do kad će planeta trpjeti destruktivnu ljudsku stranu!? Svaka bačena tona smeća u prirodu je tona problema za zajednicu koja tu živi, i kad tad priroda dvostruko vrati udarac – poplave, klizišta, odroni, uragani i slične oluje. Priča o ekologiji počinje u glavi svakog pojedinca, i djelovanje na lokolnom nivou nekada izgleda kao mali korak, ali sjetimo se samo izreke koja kaže: Puno malih ljudi na puno malih mjesta, koji naprave puno malih koraka, mogu promijeniti svijet.

Kad ideja pređe u djelo

Mladi ljudi sa pozitivnim kreativnim idejama mnogo toga mogu napraviti, jednostavno je nekad samo malo potrebno vjetra u leđa i dobre volje. Proteklih desetak dana mladi ljudi u Visokom okupljeni kao neformalna facebook grupa „Think Green“ učinili su već prvi korak. Prve tone smeća pored lokalnih šumskih staza prebačene su na regionalnu deponiju. Sve je počelo još prije par mjeseci, a kako je nastala ideja objašnjava mlad perspektivan pojedinac Faruk Avdagić koji slobodno vrijeme koristi za opće dobro i očuvanje okoliša: “Moja priča o ekologiji je stara nekih otprilike 7-8 mjeseci kad sam sa prijateljem Mustafom Ćosovićem razgovarao na temu reciklaže otpada i općenito o ekologiji i ekološkoj osviještenosti ljudi. Tada smo razgovarali o većim i težim projektima koji su samo ostali za sada na ideji. Volim prirodu i često rekreativno šetam lokalnim šumskim stazama poznatog visočkog izletišta Ravne, gdje sam sa prijateljima evidentirao mnoštvo divljih deponija, i s tim u vezi ustanovili smo da svi vide te deponije i svi su protivnici istih, a niko ne radi ništa po pitanju toga. Odlučili smo da piskaranje po društvenim mrežama zamijenimo pravom akcijom čiščenja i saniranja deponija, jedne po jedne”. Desetak dana poslije, rezultat je tona smeća manje u neposrednoj blizini izletišta Ravne. Dvadesetak mladih ljudi iz Visokog poslalo je snažnu poruku svima onima koji dijele istu viziju zaštite okoliša da im se priključe, ali i onima koji te iste deponije stalno proširuju da prestanu, i bar na momenat razmisle o tome šta to ostavljaju i koje prirodne ljepote uskraćuju svojoj djeci.

Think Green postaje ozbiljna priča

Za jako kratko vrijeme od neformalne grupe mladih ljudi i Facebook stranice, pokret, kako ga trenutno nazivaju „Think Green“, postaje pravo malo osvježenje u jednoj maloj lokalnoj zajednici. Pored stalnog porasta novih članova, ovoj grupi u prvim akcijama na terenu pomoć su pružile i društveno odgovorne firme i pojedinci. “Sve što smo imali na početku, a još uvijek smo na samom početku je ideja. Jako me raduje što su nas društveno odgovorni sugrađani podržali tako što su nam obezbijedili rukavice za rad, kese za smeće i osvježenje za sve učesnike. Nevjerovatno je kako se brzo stvari odvijaju, čak brže nego smo i zamišljali. Već smo nakon par dana i dvije akcije čiščenja došli u situaciju da nas druge slične organizacije pozivaju na saradnju, nude pomoć, a nama ostaje da registrujemo ili udruženje ili neki drugi pravni oblik kako bi lakše skapali saradnju”, zaključuje Avdagić. Ubrzo su se ovom pokretu priključile i mlade osobe koje na drugim poljima razvijaju svoja djelovanja za dobrobit zajednice, i dijele isto mišljenje o zaštiti okoliša. Dobar vjetar u leđa Think Green pokretu je dao i jedan od najmlađih gradskih vijećnika u Visokom Tarik Halilović.

Idemo dalje

Šume, planine, rijeke, potoci, livade nisu bile ničije, nisu ni sada, niti smijemo i pomišljati da će biti nečije u smislu privatne eksploatacije na štetu cjelokupnog društva. Još prije par stotina godina najveći poštovaoci priorde i borci za njeno izvorno očuvanje Indijanci su govorili i upozoravali: “Tek kad posječete posljednje drvo, tek kad zatrujete posljednju rijeku, tek kad upecate posljednju ribu, tek tada ćete saznati da se novac ne može jesti” – proročanstvo Cree Indijanaca. Da se to ne desi potrebno je jako puno djelovanja i koraka, Think Green je učinio jedan mali prvi korak i na tome neće stati. Uskoro je u planu akcija pošumljavanja simbolično nazvana „Vrati prirodi jedno stablo“.

 

Ovaj blog objavljen je u sklopu poziva za pisanje blogova “Priroda vrišti – ti je opiši!“. Svoje blogove možete slati na adresu info@mislioprirodi.ba.

Zaštićeno područje Bare – Kakanj: Nerealizirani potencijal prirode

Piše: Smiljan Tomić, biolog

„Grad je konstantno promjenjiv produkt vremena, koji apsorbuje i transformira zatečene socio-prostorne komponente i zatečene granice, te stvara nove vidljive i nevidljive granice u odnosu na njih. Od svog začetka, čovjek je osjećao postojanje granica u svom okruženju, pri čemu se njegov odnos prema granicama mijenjao, od instinktivnog reagovanja na prirodne granice, ka smišljenom formiranju vještačkih granica, sa preciznim ciljevima, čije posljedice se prepoznaju u fizičkom i društvenom prostoru“.[1]

Stanje zaštićenih prirodnih područja u Kaknju nije tema u fokusu, zbog čega širi sloj ljudi ne poznaje stanje, a da je jedno takvo područje na granici s urbanim područjem Kaknja još se manje zna. Zapravo, u Kaknju i ne postoje zaštićena prirodna područja (ne brojeći Spomenik prirode Tajan, koji samo malim dijelim zalazi u granice Općine), nego postoje tek prijedlozi zaštite, koji nikada nisu realizirani.

Općina Kakanj je smještena na nadmorskoj visini od 380 metara (Dobojsko polje) do 1458 metara (Lipničko brdo). Sam grad smješten je na nadmorskoj visini od 384 metra. Reljef općine Kakanj je pretežno brdsko-planinski, bogat mnogobrojnim izvorištima pitke vode, šumama, rudnim poljima, te drugim prirodnim resursima. Rudarstvo, odnosno eksploatacija ležišta mrkog uglja kao i proizvodnja električne energije smatraju se osnovnim djelatnostima u općini Kakanj[2].

Intenzitet antropogenih faktora, koji su djelovali i još uvijek djeluju na području Kaknja je izrazito visok. Ova vrsta faktora je rezultirala izrazitom degradacijom ekosistema u jednom dijelu područja (Ćatići-Kakanj), na kome se danas ogromne površine nalaze pod haldama jalovine i šljake. Efekt vrlo dugotrajnog odlaganja jalovine su halde stare i preko jednog stoljeća, na kojima se danas vidi razvoj i određenih progradacijskih stadija vegetacije. Tokom druge polovine prošlog stoljeća, na ovom potezu su vršene i rekultivacije, i to kroz pošumljavanje i uspostavu kultura bora[2].

U neposrednoj blizini urbanog centra Općine Kakanj nalazi se Zaštićeno područje Bare čije su granice prikazane u Urbanističkom planu Općine Kakanj kroz grafički prilog br.14. ”Zaštita objekata kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa”. Predložena površina zaštite lokaliteta ”Bare” iznosi cca 174,50 ha šume koja se uglavnom sastoji od kulture bijelog bora, poplavnih šuma vrbe i johe, te bagremove šume. Do ovog područja se može doći autom lokalnom cestom kroz desetak minuta, dok pješke nije potrebno više od dvadeset minuta hoda.

Tražeći značenje pojma bare, najprikladnija definicija bi bila: “Bare su prirodna ili umjetna udubljenja nepravilnog oblika, odnosno plitke vodene mase gdje žive razne životinje i biljke u zonama niskih i visokih biljaka, kao i u zonama plitke i duboke vode. Bare se od močvara razlikuju zbog toga što svjetlost sunca u pravilu dopire do dna.”

Na području Zaštićenog području Bare, kao što sam naziv kaže, postoje bare, i to četiri odvojene tijela koja se razlikuju po svom obliku, dubini, biljkama i životinjama, kao i stepenu antropogenih pritisaka kojem je izloženo uslijed nezakonitog odlaganja kabastog materijala-šuta direktno u ove bare, čemu svjedoče i fotografije koje sam zabilježio krajem januara. Prve dvije bare od ceste su skoro pretrpane ciglama, crijepom, lugom, betonom, zato što se do njih može doći traktorom, dok su druge dvije bare pošteđene, barem ove vrste otpada. U prve dvije bare je znatno primjećeniji proces eutrofikacije, što predstavlja starenje vodenih ekosistema. U prirodi taj proces traje hiljadama godina dok se pod čovjekovim utjecajem (zbog velikog unošenja npr. umjetnih gnojiva, ubrzava proizvodnja organskih tvari fotosintezom) skraćuje na samo nekoliko godina.

Biodiverzitet života koji je prisutan na ovom lokalitetu je izuzetan, a do sada sam zabilježio sljedeće vrste vodozemaca i gmizavaca: velika zelena žaba (Pelophylax ridibundus), livadska smeđa žaba (Rana temporaria), smeđa žaba krastača (Bufo bufo), mali vodenjak-triton (Lissotriton vulgaris), a od zmija bjelouška (Natrix natrix), ribarica (Natrix tessellata) i smuk (Zamenis longissimus), od kojih su sve tri neotrovne i bezopasne po čovjeka. Od ptica su primijećeni jastreb kokošar (Accipiter gentilis), gavran (Corvus corax), sojka (Garrulus glandarius), kukavica (Cuculus canorus), velika sjenica (Parus major), veliki djetlić (Dendrocopus major),  kos (Turdus merula), a moje poznavanje ornitofaune jr na niskom nivou i zbog toga ovaj broj bi mogao biti dosta veći.

Zahvaljujući stalnom prilivu potoka omogućen je prirodni proces nastanka poplavnih šuma vrbe i johe, a sama stabla johe su poznata po  visokom stepenu zaštite kao što je to slučaj unutar Spomenika prirode Vrelo Bosne. Ova zajednica na malom području dominira sa različitim higrofilnim vrstama, a posebno su interesantna stabla johe, koja se nalaze u neposrednoj blizini treće po redu bare. Ova šumska zajednica se razvija uz vodene tokove na površinama, koje su zbog većeg utjecaja vode tokom godine prilično zamočvarene. Ekosistemi ovoga tipa su suočeni sa nestankom diljem BiH i Europe, te sam nastanak i održavanje ovakvog staništa budi volju i znatiželju za istraživanjem,  a interesantna je i zbog izolacije unutar okolnih naslaga jalovine i šljake.

Prisutni biodiverzitet biljaka i životinja trebao bi se iskoristiti u edukativne svrhe, naročito djece i omladine, kao i odraslih, kako se to i navodi u urbanističkom planu: “Također bi bilo potrebno organizovati različite edukacione sadržaje, sa posebnim naglaskom na najmlađu populaciju i razvoj šumarske pedagogije”. Sa druge strane, prostor je isprepleten raznim stazama za šetnju kroz borove, što djeluju relaksirajuće, a pritom nizak nivo buke odmara čovjeka. Rekreativni potencijal područja je visok, kako za održavanje kondicije, tako i za stvaranje sadržaja poput biciklističkih staza, kao i polazne tačke na putu za močvarno područje na Haljinićima, koje je udaljeno sat hoda.

Do sada Općina nije poduzela nikakve aktivnosti na konzervaciji ovog područja, te su antropogeni pritisci dostigli zabrinjavajući nivo. Zapravo ovo i nije Zaštićeno područje, ovo su samo bare okružene borovima, a život koji se u ovom području razvija u potpunosti je nezaštićen od stanovnika Kaknja. Deforastacija je sveprisutna, zasadi bora koje su građani Kaknja sadili, a ponajviše omladina, na ovom lokalitetu sve više služe kao ogrijevni materijal lokalnom stanovništvu, što je nedavno i objavljeno na facebook stranici Općine Kakanj. Nasuprot tome, moraju se pohvaliti i pozitivni primjeri održavanja livada košenjem, a takvu jednu livadu možemo primjetii kod četvrte bare. U proteklih pet godina sam često posjećivao navedenu lokaciju, te mogu posvjedočiti da sam u jednoj od ove četiri bare nalazio i potpun leš odrasle krave, što pokazuje da Bare polako postaju deponije za sve vrste smeća.

Pored svega ovoga i primjećenih prisutnih potencijala, nejasno je zašto je Općina odlučila da postavi parcele koje bi trebale biti dijelom Zaštićenog područja Bare u “Katalog slobodnih lokacija-parcela na području Općine Kakanj” i to lokacija br.7. zvana “Ravan” k.č. br. 2088, te lokacija br. 9. zvana “Ravan” k.č. br. 2087/1, obje K.O. Bukovlje, kao i lokacija br.8. zvane “Kamare” k.č. br. 1281/1  K.O. Čatići.

Prve dvije parcele se daju u prodaju/zakup, a treća u zakup, iako kod sve tri parcele u namjeni stoji jasno Zaštićeno područje Bare. Zašto ove parcele konačno ne služe građanima kroz zaštićeno područje, koje treba da pruža kulturološke usluge kao što su odmor, estetsko uživanje, duhovno ispunjenje?

No, ne snosi Općina potpunu odgovornost za trenutno stanje. Iako dolazim često, kroz različita godišnja doba, i šetam raznim stazama ovog područja, rijetko ili nikako sam susretao roditelje sa djecom kako šetaju ovuda, dok poneka djeca koja žive u blizini koriste aktivno ovo područje za igru.

Nisam siguran u razloge. Možda ne znaju da u Barama postoje borovi, šumske staze ili da postoje četiri bare sa žabama i tritonima koji preplave ove bare? Možda postoji neka nevidljiva granica grada, i niko ne ide van njega, ili se u prirodu uvijek mora putovati autom, kao npr. na Ponijere? Možda djeca više ne žele u šumu, ali u to sumnjam, djeca reaguju spontano na prirodu i u prirodi se ponašaju slobodno. Pored toga, priroda je jako bitna za rast i razvoj djeteta, što dokazuje podatak da djeci između četiri i devet godina izlazak u prirodno okruženje pojačava čulo vida, mirisa i sluha zbog različitih vizuelnih, auditivnih i olfaktornih podražaja, sa kojim se ne susreću u urbanim sredinama.

Danas, većina građana Kaknja nije uopšte upoznata sa postojanjem lokaliteta kao što su Bare, a koji imaju nemjerljivu ulogu u funkcionisanju svakodnevnog života. Aktivacija određenog nivoa interesa u javnosti za ovom specifičnom temom bi se mogla svrstati među uspješnije rezultate ovog članka. Izađite omladino u prirodu, roditelji izađite sa svojom djecom u Bare, uslikajte se, objavite slike, pokažite drugim građanima da ovo područje nije zaboravljeno, i da njegove ekosistemske servise znamo cijeniti i koristiti.

Projektom uspostavljanja edukativno-rekreativnog parka Općina bi doprinijela očuvanju prirodnosti ovog područja, pospješila bi održivu upotrebu ekosistemskih servisa kroz rekreativne aktivnosti, edukaciju djece i omladine, te bi iz tog proizašle jasne promjene u odnosu mladih ljudi prema prirodi.

Apelujem na vijećnike Općinskog Vijeća, i Općinskog načelnika da posjete ovo područje i da se uvjere da ono posjeduje sve navedene potencijale, te da su svakodnevni pritisci visoki i mogu nepovratno izmijeniti prirodu. Snažno vjerujem da se uz minimalan trud može ostvariti maksimalan uspjeh na konzervaciji i restauraciji ovog području, no za to je uistinu potrebna aktivnost nadležnih službi Općine Kakanj, kao i aktivnost i odgovornost građana Kaknja.

[1] Katarina Bošnjak: Inherentnost fenomena granice u procesu određivanja urbaniteta: Poseban osvrt na transformacije u relaciji

[2] Master plan razvoja turizma, očuvanja prirodnih vrijednosti i kulturnohistorijskih spomenika na području općina Vareš i Kakanj sa posebnim osvrtom na stavljanje Kraljevskog grada Bobovca i Kraljeve Sutjeske u kontekstturističke ponude. Bosna-S Consulting

 

Ovaj blog objavljen je u sklopu poziva za pisanje blogova “Priroda vrišti – ti je opiši!“. Svoje blogove možete slati na adresu info@mislioprirodi.ba.

Jeste li dali prirodi šansu?

Pišu: Scout Sisters BH (Amila Masleša i Tea Katica)

Priroda i mi smo povezani na mnogo načina.

Ako kažete da niste ljubitelj prirode, ne volite šumu, jezero, rijeku – sigurno vas nikad niko nije odveo da gledate zvijezde, spavate u šatoru, slušate prirodu i vidite mirise! Da, dok se iskre logorske vatre dižu u nebo, osluškujete šumu koja vas okružuje.

Znate, osjećaj sreće i spokoja nije tako nedostižan. Nekad mi maštamo o mnogim stvarima, ali možda upravo noć pod zvijezdama, ili spavanje u šatoru dok dobošuje kiša po šatorskom platnu – znači sreću i mir koji toliko tražimo.

Zamislite samo, sada, ovog trena da ste pored logorske vatre.

Zamislite. Probajte.

Tiho je.

Šuma se čuje.

Jer šumu možeš čuti ako osluškuješ. Govori ti da je sve dobro upravo tako kako je sada. Da je ona tu oduvijek i bit će kad god ti zatreba. Slušaj je, govoriti ti šumom lišća da udahneš i smiriš dah.

Duboko udahneš. Srce polako umiruje ritam. U očima ti zasija odraz logorske vatre.

Gledaš u logorsku vatru. Tako umirujuća. Topla. Ugodna. Pogledom pratiš iskru što se vinu visoko u nebo. Ide gore, gore, do zvijezda.

A nebo je puno. Zvjezdana je večer. Tiha i blaga. Baš onakva kakva i tebi treba. Baš onakva kakva i ti trebaš biti. Zrak je ugodan, ali pohladan. Obrazima ti godi toplina vatre. U rukama držiš šolju toplog napitka koji ti grije grlo, okrijepi dušu, a intenzivnim mirisom te vrati u najljepše sjećanje. Glavom ti prođu slike sretnih uspomena, dok ti se na licu ocrtaje osmijeh.

U smiraju, odlaziš u šator. I spavaš mirnim snom. Jer tu, na tom poljskom krevetu, u vreći za spavanje, snivaš snove pune boja i mirisa. Pune sreće i ljepote života.

I ujutro se budiš dok je trava još mokra od rose. Zrake sunca probijaju se kroz jutarnu izmaglicu. I dan počinješ vrućom kafom.

Sad se možeš vratiti ovdje gdje jesi.

Sretan/a?

Naravno da jesi! Ne možeš prikriti taj dražesni stidljivi osmijeh sa lica. To je okej. I ja koja sam u te iste zvijezde gledala na desetine puta, uvijek kada zatvorim oči i pomislim na zvjezdane logorske noći imam taj isti smješak na licu, smješak nostalgije i jedva čekanja neke nove prilike.

Zato, poslušaj me, daj prirodi šansu! Osluhni cvrkut ptica ujutro kad ustaneš. Dozvoli zrakama sunca da te pomiluju po nosu, ili kapljici kiše da se slije niz obraz. Jer to je okej, to znači živjeti život i biti sretan.

Daj prirodi šansu da je zavoliš, jer ona ti samo dobroga može donijeti. Mirisne borove iglice, najljepše žubore rijeka i potoka, svjetlost svitaca kao iz najljepše bajke… Ah da – jesi li kad šetao po mraku kroz šumarak i ugledao jato svitaca koji su ti osvjetlili put, kao u čarobnoj šumi iz Petra Pana?! Bajke zaista postoje, vjeruj mi! Pođi u planinu, prošetaj šumom i osvrni se oko sebe. Nemoj da te bude strah, priroda osjeti tvoju ljubav i da joj nećeš nauditi. Reci joj da ćeš se brinuti za nju, pomiriši cvijet i dodirni stablo kraj kojeg prođeš, osjeti život prirode! Obećaj joj da ćeš joj pomoći, da ćeš je čistiti i da ćeš uraditi sve što je u tvojoj moći da ona bude zaštićena. Reci joj da ćeš posaditi stablo u dvorištu i da ćeš zaliti cvijeće kad počnu ljetne vrućine.

Daj šansu prirodi, zavoli je, i ona će biti veoma darežljiva i plodonosna. Pazi je i ona će biti još više darežljiva. Daj joj dio sebe i ona je u potpunosti tvoja. To je jedna uzajamna veza davanja i primanja.

Međutim, ako sve ovo što čitaš izaziva neku zbunjenost i nejasnoću, mislim, ako nemaš vremena primijetiti ptice kako pjevaju, niti pčele kako zuje niti uživati u bojama godišnjih doba koje se ispred tebe mijenjaju, možda je vrijeme da usporiš i pogledaš oko sebe.

Okej, ajde da izađemo iz bajkovitog opisa među činjenice i istraživanja…

Istraživanja pokazuju da zbog ubrzanog života ljudi sve više gube kontakt sa prirodom. Samim tim je ne doživljavaju i uopće ne vide! I za djecu i za odrasle, svakodnevni kontakt s prirodom povezan je s boljim zdravljem, oslobađanjem od stresa, pospješenim zdravljem disajnih organa, boljim raspoloženjem, smanjenom pretilošću – nevjerovatno je duga lista dobrobiti s kojima se niti jedan drugi proizvod ne može mjeriti!

Statistike također pokazuju da je ljudska nemarnost i ljudska glupost uništila hektare i hetare šuma, od parkova napravila parkinge i zgrade, zagadila mnoge pitke vode, izgradila hidroelektrane – uništila floru i faunu rijeka… Šta se nalazilo u utrobi tih slasnih riba i morskih plodova kojima se sladiš i u kojima uživaš? Malo plastike, tragovi nafte i svih tih nerazgradivih opasnih otpadnih substanci koje završe u morima i okenaima gdje su morske životinje nastanjene… A koliko je tek šuma zapaljeno tom istom ljudskom nemarnošću i nebrigom?! Koliko je izgorilo stabala koje proizvode kiseonik da bi ti i svi mi mogli udisati svjež vazduh? Koliko je životinja nastradalo, koliko je samo tu nevinih žrtava borova, čempresa, jela i ostalih biljaka?!

Da li shvataš sada?

Ti trebaš prirodu! Ja je isto tako trebam, ali i ona treba nas.

Obratimo malo više pažnje na prirodu oko sebe, barem, održavajmo je čistom i pomozimo joj u opstanku. Nagradit će nas svojim blagodetima višestruko!

Nadam se da ti je sada bar malo jasnija ona moja prvobitna bajkovita priča o uzajamnoj ljubavi, zato otiđi u prirodu. Ako ipak ne možeš kampovati, spavati pod otvorenim nebom, prošetaj obližnjim parkom i naravno ako vidiš papirić na travnjaku, pokupi ga i odloži na zato predviđeno mjesto.

 

Ovaj blog objavljen je u sklopu poziva za pisanje blogova “Priroda vrišti – ti je opiši!“. Svoje blogove možete slati na adresu info@mislioprirodi.ba.