Piše: mr. sc. Belma Nahić
Priroda je u sadašnjim zakonodavnim sistemima prepoznata skoro isključivo kao vlasništvo. Kada zakonski posmatramo nešto svojom privatnom imovinom to nam zapravo daje za pravo da upravljamo njome u većini slučajeva i na načine koji doprinose smanjenju kvaliteta okoliša. Dakle, onima koji “posjeduju” močvare, šumsko zemljište, rijeke i druge ekosisteme i njihove zajednice, ”dozvoljeno” je da zanemaruju postojeće zakonske okvire ili da iskorištavaju tkz. rupe u zakonu, čak i ako to uključuje uništavanje zdravlja ekosistema i dobrobiti prirode.
Iako su u nekim zemljama prepoznata određena prava u kontekstu prirode, ona su većinom iz pogleda isključive dobrobiti čovjeka (pravo na čist zrak, pravo na čistu vodu, i slično). To su u suštini prava na prirodu. Međutim, shvaćanjem da se ljudsko djelovanje na prirodu ne može prepustiti moralnim i etičkim kodeksima pojedinaca razvila se škola mišljenja pod nazivom Prava prirode1.
Davanjem prava prirodi mi zapravo prepoznajemo ekosisteme i biotu (žive organizme) kao entitete koji imaju neotuđivo pravo na postojanje, rast i razvoj. U tom smislu se događa promjena paradigme antropocentričnog2 pristupa prirodi; ona više ne služi samo nama već je priznata kao subjekt koji nosi svoja prava.
Prije nekih 50 godina doneseni su prvi veći zakoni za zaštitu prirode i okoliša u Sjedinjenim Američkim Državama, nakon čega su ti zakoni replicirani, preuzeti i usaglašeni u većini ostalih država s njihovim zakonodavnim okvirom. Međutim, okoliš je danas u gorem stanju nego kada su usvojeni glavni zakoni o životnoj sredini.
Izumiranje vrsta se ubrzava, globalno zagrijavanje je daleko više
napredovalo nego što se ranije vjerovalo, krčenje šuma se nastavlja širom svijeta i prekomjerni marinski izlov doveo je u ozbiljnu opasnost funkcioniranje morskih ekosistema.
Dosadašnji okolišni zakoni u mnogim zemljama zapravo legaliziraju zagađivanje prirode. U suštini oni reguliraju koliko zagađenja i destrukcije se može legalno proizvesti i načiniti u prirodi.
Zakoni koji priznaju prava prirode počinju sa drugom pretpostavkom: ekosistemi i prirodne zajednice imaju pravo na postojanje i procvat. Prava prirode omogućavaju ljudima, zajednicama i samim ekosistemima da brane i provode takva prava. Bez mogućnosti da se to učini, ekosistemi će biti izloženi nekontroliranoj eksploataciji i destrukciji.
Iako se o održivom razvoju govori već decenijama i uvršten je kroz različite konvencije kao glavni i konačni cilj postizanja harmonije s prirodom, vrlo malo toga se čini kako bi se promijenila struktura zakona kako bi se taj cilj zaista i postigao. Zakoni koji daju prava prirodi konačno unificiraju i institucionaliziraju koncept održivog razvoja. Oni zabranjuju aktivnosti koje bi ometale funkcioniranje prirodnih sistema koji podržavaju kako ljudski, tako i sav život u prirodi. Prava prirode su utemeljena na prepoznavanju da čovječanstvo i priroda dijele fundamentalni, neantropocentrični odnos s obzirom na naše zajedničko postojanje na ovoj planeti i stvara smjernice za radnje koje poštuju ovaj odnos. Zakonske odredbe kojima se priznaju prava prirode uključuju ustave, nacionalne statute i lokalne zakone. Osim toga, nove politike, smjernice i rezolucije sve više ukazuju na potrebu za pravnim pristupom koji priznaje prava Zemlje na dobrobit. Nadalje, obrazovne aktivnosti o pravima prirode su u porastu u profesionalnoj i javnoj sferi kako bi se unaprijedila ta prava.
Međutim, postavlja se pitanje šta nam je činiti kada ljudska prava dolaze u konflikt s pravima prirode?
Kao što je prethodno naglašeno, priroda i njeni ekosistemi čine život mogućim na planeti Zemlji, te ponekad njihovi interesi moraju imati prednost nad drugim pravima i interesima. Inače ne bismo imali nastanjivu planetu koja bi podržala naše dalje postojanje. Ljudi su neizostavni dio prirode, što podrazumijeva da se i ljudske potrebe moraju uzeti u obzir kada prava i interesi ekosistema dođu u sukob s ljudskim pravima. Štaviše, mnoge zemlje su proširile svoja zakonska prava koja sada uključuju i humano pravo na zdravu životnu sredinu.
Ipak, kao što svi možemo primijetiti, već decenijama prolazimo kroz različite ekološke krize koje se svakodnevno pogoršavaju. Zbog toga, apsurdno je govoriti o ljudskim pravima na zdravu životnu sredinu bez promjene našeg odnosa prema prirodi. Jedini način da ostvarimo ljudsko pravo na zdravu životnu sredinu jeste omogućavanjem najvišeg stepena zaštite prirode, odnosno zakonskim priznavanjem prava na postojanje, zdravlje i napredak same životne sredine.
Pojedine zemlje već su krenule sa zakonskom uspostavom prava prirode. Plenarno tijelo Čileanske ustavne konvencije službeno je odobrila Prava prirode u okviru svog predloženog ustavnog teksta. Čile je druga zemlja u svijetu, nakon Ekvadora koja je dala ustavno pravo prirodi. Bolivija je također, donijela nacionalni zakon pod nazivom Prava Majke prirode koji se oslanjaju na osiguravanju prava prirode i ekosistema, odnosno razvijanju, napretku i restauraciji nakon nanesene štete. Kao što možemo primijetiti, zemlje predvodnice u novom pogledu na odnos između čovječanstva i prirode su zemlje Latinske Amerike koje su historijski prolazile i još uvijek prolaze kroz nekontrolirano iskorištavanje i eksploataciju prirodnih ekosistema za dobrobit pojedinaca.
Da li će ostatak svijeta naučiti iz njihovih primjera, te prepoznati znakove uništenja prirode i nemogućnost sadašnjih zakonskih okvira da pruže adekvatnu podršku i zaštitu prirodi prije nego dođemo do nepovratnog momenta, ostaje upitno.
Izvori:
2 Antropocentrizam – naziv za ideologiju ili općeniti stav da je čovjek superioran prirodi ili njen najvažniji i najvrijedniji dio.
