Proces koji se zove biofortifikacija stavlja hranjive tvari direktno u sjemenke i mogao bi smanjiti globalnu glad, ali to nije čarobni metak.

Godine 2004. Donald Davis i kolege naučnici sa Univerziteta u Teksasu došli su do alarmantnog otkrića: 43 namirnice, uglavnom povrća, pokazale su značajno smanjenje hranljivih materija između sredine i kraja 20. vijeka. Prema tom istraživanju, kalcij u mahunama pao je sa 65 na 37 mg. Nivo vitamina A u šparogama je opao za skoro polovinu. Stabljike brokule su imale manje gvožđa.

Gubitak nutrijenata se nastavio od te studije. Novija istraživanja su dokumentirala opadanje vrijednosti hranjivih tvari u nekim osnovnim usjevima zbog porasta nivoa atmosferskog ugljičnog dioksida (CO2); Studija iz 2018. koja je testirala rižu pokazala je da viši nivoi CO2 smanjuju sadržaj proteina, željeza i cinka.

Klimatska kriza je samo ubrzala zabrinutost oko nutritivne vrijednosti usjeva. To je potaknulo pojavu procesa zvanog biofortifikacija, strategija za nadoknadu izgubljenih nutrijenata ili onih koje hrana nikada nije imala.

Biofortifikacija obuhvata više tehnologija. Jedan uključuje genetsku modifikaciju usjeva kako bi se povećao njihov nutritivni sadržaj, što omogućava brzo uvođenje novih osobina. Druga, agronomska biofortifikacija, koristi gnojiva bogata hranjivim tvarima ili izmjene tla kako bi se koncentrirali određeni minerali u biljkama. Konačno, selektivni uzgoj biljaka može proizvesti nove sorte, iako može potrajati desetljeće ili više da se dobije jedna sorta.

Biofortifikacija je alternativa fortifikaciji, koja je dio američkog industrijskog prehrambenog sistema od 1920-ih, kada je nacija počela pojačavati kuhinjsku sol jodom kako bi se smanjila stanja povezana s nedostatkom minerala, kao što je gušavost. Biofortifikacija stavlja hranljive materije direktno u sjeme, za razliku od fortifikacije, koja dodaje hranljive materije u hranu nakon što raste. Na globalnoj sceni, međunarodni dionici poput Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) i Konsultativne grupe za međunarodna poljoprivredna istraživanja (CGIAR) smatraju razvoj bioobogaćenih usjeva nutrijentima jednim od svojih vodećih ciljeva u postizanju sigurnosti hrane.

Prateek Uniyal, voditelj programa na Međunarodnom institutu za istraživanje politike hrane (IFPRI), objasnio je da su “zbog klimatskih promjena, željezo i cink opali za 30-40% zbog prevelikih padavina, hladnoće i fizičkih oštećenja”.

HarvestPlus je organizacija pod IFPRI-jem i pruža globalno vodstvo u dokazima i tehnologiji biofortifikacije. Trenutno sarađuje sa vladama u više od 30 zemalja, a njihove biofortifikovane sorte zasadilo je više od 100 miliona farmera širom svijeta, pretežno u zemljama u razvoju. Organizacija procjenjuje da će do 2030. godine 1 milijarda ljudi imati koristi od bioobogaćene hrane. „Prešli smo oko 20 godina u 40-godišnji program“, rekla je Jenny Walton, šefica komercijalizacije i skaliranja u HarvestPlusu. “Pokušavamo revolucionirati sisteme osnovne hrane.”

Dok pothranjenost pokazuje hitnu potrebu za povećanjem gustine nutrijenata u usjevima na globalnom nivou, Benjamin Cohen, profesor ekoloških studija na Lafayette koledžu, ukazuje na biofortifikaciju kao flaster, a ne kao rješenje problema.

„Moja zabrinutost je da finansijeri, zasnovani na kreatorima politike, odlučuju da ulažu u biofortifikaciju umjesto da podržavaju trajnije modele poljoprivrede koji bi mogli biti efikasniji i otporniji od sistema velikih razmjera“, rekao je Koen. “Promoviranje biofortifikacije sugerira rješavanje problema koji ne bi trebao postojati da nije velika, kapitalno intenzivna poljoprivreda. Vjerovatno će ti isti poljoprivredni procesi biti samo dodatno ojačani biofortifikacijom.”

HarvestPlus vidi uzgoj biljaka kao najodrživiji način biofortifikacije; oslanja se na postojeće biljne gene. Organizacija radi isključivo s osnovnim usjevima i razvija ih tako da sadrže veće količine vitamina A, željeza i cinka, tri mikronutrijenta koje je Svjetska zdravstvena organizacija identificirala kao najnedostatnija u ishrani. HarvestPlus je već objavio 400 vrsta osnovnih usjeva; nijedan od njih nije patentiran.

Ali postoje i druge zabrinutosti da se hranljive materije gube u širem obimu nego što ga biofortifikacija može nadomjestiti.

Davis, koji je vodio originalnu studiju Univerziteta u Teksasu koja pokazuje opadajuću vrijednost nutrijenata u usjevima, rekao je: “Ograničenje biofortifikacije je to što se fokusira na jedan ili dva nutrijenta po biljci, dok smanjenje nutrijenata ima tendenciju da utiče na mnoge hranljive sastojke istovremeno.”

A tu je i prepreka pristupačnosti. Walton je primijetio da još uvijek ne postoji dosljedna zaliha bioobogaćenih sjemenki. HarvestPlus također namjerava da njegovo biološko obogaćeno sjeme košta manje od tradicionalnog sjemena. Ali ti smanjeni troškovi su rezultat državnih subvencija. Na primjer, Indija se udružila s HarvestPlusom kako bi bioobogaćena hrana bila dostupna djeci, u zemlji s visokom stopom pothranjenosti koja usporava rast mladih.

Model vladinog partnerstva mogao bi se isplatiti u zemljama s niskim do srednjim prihodima gdje je neuhranjenost uobičajena i poduzeća rade direktno s malim poljoprivrednicima koji uzgajaju bioobogaćene sorte, a ne u industrijskom obimu jer zalihe sjemena još ne mogu dostići tu količinu.

Cohen je istakao da, iako je potreba najveća u manje industrijalizovanim zemljama, takve zemlje mogu imati manje mehanizama da se odupru politikama koje potiču iz zemalja sa boljim resursima. Možda imaju manje propisa o genetski modificiranim, bioobogaćenim usjevima, kao što je kontroverzni zlatni pirinač, koji je izmijenjen da proizvodi beta-karoten i, kao rezultat, vitamin A. Dok je zlatna riža uzgajana kako bi pomogla u ublažavanju nedostataka vitamina A, Cohen je napisao je da ova strategija usvaja „tehničke popravke problema koji bi se mogli riješiti na načine koji manje zavise od okruženja sa jednim usjevom“. U suštini, ako posadimo raznolike usjeve koji imaju vitamine koji nedostaju određenoj populaciji, mogao bi se postići isti nutritivni ishod.

Rekao je: “Moćne nacije su diktirale oblik prehrambenih sistema u drugim zemljama, ostavile ih u poziciji više pothranjenosti, a sada, pošto te zemlje nemaju dovoljno moći da formiraju svoju politiku na globalnom tržištu, iste moćne nacije mogu sada se vratite i intervenišite u njihov sistem ishrane.”

Pored toga, sistem industrijske poljoprivrede takođe favorizuje hemijsko obogaćivanje, rekao je Peter Kelly, izvršni direktor Grow Further, filantropske organizacije koja ulaže u ranu fazu, skalabilne poljoprivredne inovacije u zemljama u razvoju. On je naveo da „nema mnogo interesa za biofortifikaciju za domaće tržište SAD. Neke američke prehrambene kompanije podržavaju međunarodni rad na poboljšanju prehrane. Ali to zapravo nije neophodno u našem trenutnom sistemu ishrane jer se može uraditi hemijskim obogaćivanjem.”

Kelly predlaže uparivanje biofortifikacije s drugim promjenama sjemena – možda uzgojem kako bi bili otporniji na sušu – kako bi se dodatno ohrabrili dionici da ulažu u usjeve koji bolje odgovaraju lokalnim uvjetima uzgoja.

“Sav naš rad je u vezi s prilagođavanjem klimatskim promjenama na neki način,” rekla je Kelly. „Nivoi ugljen-dioksida mogu uticati na nivoe hranljivih materija u biljkama; moramo da se bavimo ovim uzgojem biljaka samo da bismo bili u toku. Poboljšanje voća i povrća je jedan pristup, ali ako je to jedini pristup iz perspektive javne politike, to je nekako idealistički.”

Izvor: theguardian.com