Piše: Mejrema Husanović-Gračić, dipl. biolog – ekolog
Čovjek sve što radi, radi tako da i na vlastitom i globalnom mikroplanu uništava planetu. Od jutra, čim ustanemo iz kreveta i prvi put pustimo vodu, postajemo 24-satna štetočina koji ostavlja svoj energetski i antiekološki trag gdje god krenemo.
Uostalom, kada malo bolje razmislimo, životinje dan-danas ne trebaju ništa osim tijela i nagona za preživljavanjem. Pogledajte šta se u međuvremenu desilo sa ljudskom vrstom (lat. Homo sapiens), u prevodu razumni čovjek – izgleda da smo totalno nerazumni.
Čovjek je u 20. st. Zemlji napravio više štete nego što je njena cijela historija. Najmlađa smo tvorevina evolucije, a ipak u današnje vrijeme najmoćniji ekološki faktor. Djelovanje na prirodu je tako snažno i složeno, čini se da na planeti nema mjesta do kojeg čovjek nije došao i ostavio tragove svog boravka.
Devastirali smo šume, zagadili okeane i mora, zatrovali zrak i zenlju, postali predatori biosfere. Na našoj rodnoj zemlji smo postali stranci, otimači i neprijatelji.
Mogu reći da smo na dobrom putu da uništimo sav prirodni sklad i harmoniju, koji je bez nas savršeno funkcionisao gotovo četiri milijarde godina.
- Da li zaista uživamo u divljim deponijama koje gledamo sa prozora?
- Da li uživamo šetajući pored rijeke pune kanti, flaša i krpa?
- Da li uživamo u šumi u kojoj prvo ugledamo stari šporet, frižider, televizor ili fotelju?
Svi ćemo to da kritikujemo i da pokažemo želju da više ne bude tako, ali nikako da se pomirimo sa činjenicom da smo to sve uradili mi i niko drugi, jer čovjek, taj „razumni čovjek“ nikako da shvati da uništavanjem prirode uništava samog sebe.
Svi ovi problemi su samo DIO ekološke krize. Ekološka kriza prije samo 50 godina nije bila ni na vidiku horizonta, a danas predstavlja globalni problem čitavog čovječanstva.
Međutim, ekološka kriza nije samo stvar 20. vijeka i plod tehnologije, nego je ona plod ljudskog duhovnog pada i krize morala. I ona se tiče svih nas bez obzira gdje živimo, kojoj klasi i vjeri pripadamo, jer kad kažemo „ekološka kriza“ ne podrazumijeva se dobar, lagan život, već je u pitanju opstanak čitavog ljudskog roda.
Stoga, neka nam ovo bude poziv da se trgnemo iz svog potrošačkog, izrabljivačkog mentaliteta koji će nas dovesti do propasti, vratimo se prirodi, osvrnimo se oko sebe i budimo zahvalni na svemu što nam je priroda pružila. Prestanimo uništavati majku prirodu i posmatrati ju kao izvor materijalnih sredstava. Krajnje je vrijeme da počnemo poštovati prirodne zakone koji važe i za nas kao i za ostale vrste u ekosistemu.
Pet do 12 je, krajnje vrijeme da počnemo djelovati u skladu sa prirodom jer mi smo dio prirode, nije priroda dio nas. Priroda bez nas savršeno funkcioniše, pitanje je da li mi možemo bez prirode ?
Vrijeme je da duboko u sebi probudimo ekološku svijest, da djelujemo i rješavamo ekološke probleme koji nas okružuju, sačuvajmo planetu Zemlju koja je naš zajednički dom, koja ne pripada samo jednoj generaciji,jednom naraštaju , već i budućim generacijama , koje će ako nastavimo živjeti ovim tempom i načinom života doći u opustošenu zemlju. Ovaj prostor nismo naslijedili od naših predaka, već smo ga posudili od naših potomaka, a svi znamo kada nešto posudimo, koliki trud uložimo da to isto ne pokvarimo.
Ovaj blog objavljen je u okviru nagradnog takmičenja “Priroda vrišti – ti je opiši!”. Svoje blogove možete slati na info@mislioprirodi.ba.
