Piše: Mr. sc. Sabina Jukan, dipl. ing. tehn.

Svjedoci smo sve učestalijih požara (Tuzla, Konjic, Sarajevo) tokom proljeća i jeseni kada se obavljaju radnje za pripremu obradivih površina za sjetvu u proljeće ili poslije žetve u jesen. Požara nisu pošteđene ni površine koje se nalaze pod zaštitom, a uzrok svemu tome jeste čovjek, odnosno građani/ke, ali i nadležni inspekcijski organi.

Prema Zakonu o zaštiti od požara i vatrogastvu Federacije BiH „niko nema pravo da svojim materijalnim dobrima i svojim postupcima, neprovođenjem mjera zaštite od požara, dovodi u opasnost od požara tuđi život i zdravlje i materijalna dobra“ te se njime „zabranjuje upotreba otvorene vatre i drugih izvora paljenja na mjestima i prostorima gdje bi zbog toga moglo doći do požara“, a prema Zakonu o zaštiti od požara Republike Srpske „zabranjuje se paljenje korova i drugog poljoprivrednog otpada bez prethodnog obavještavanja vatrogasno-spasilačke jedinice i preduzimanja svih neophodnih radnji u cilju sprečavanja širenja vatre“. Iako je zakonima jasno navedeno šta je zabranjeno, u posljednje vrijeme sve je više požara koji ne samo da ugrožavaju prirodu, njenu floru i faunu, nego dovode u opasnost i materijalna dobra koja je čovjek proizveo i koja su mu neophodna za život. Nisu ovo jedini zakoni prema kojima bi trebao odgovarati neko ko prouzrokuje požar, ali koga je to u našoj zemlji briga. Nikog – ni vlast koja, napimjer, u FBiH punih 11 godina ne donosi zakon o šumama kojim bi se zaštitili vrijedni šumski ekosistemi, ali ni građane koji nisu navikli da rade „po zakonu“.

Postavlja se pitanje zašto je to tako?

Odgovora na ovo pitanje može biti više, ali po meni najvažnija su dva: prvi je ljudski nemar i  mentalitet zaobilaženja poštivanja bilo kojeg propisa, a drugi je loš inspekcijski nadzor i nedovoljno procesuiranje počinilaca. Uloga nadležnih se uglavnom svede na pozivanje građana da „ne pale vatru u šumi i njenoj neposrednoj blizini, te ukoliko uoče požar ili imaju saznanja o počiniocu, to prijave najbližoj policijskoj stanici ili drugom nadležnom organu”, što je opet povezano sa našim mentalitetom jer „ko će kazniti komšiju/susjeda što je tamo nešto malo zapalio njive“. Sve dok budemo razmišljali na ovakav način nećemo imati napretka ni po kojem osnovu, a požari će i dalje da nam uništavaju vrijedne ekosisteme kao i materijalna dobra koji su se godinama razvijali i gradili.

Šta bismo mogli uraditi da izbjegnemo požare?

Prije svega trebali bismo se pridržavati svih relevantnih propisa i ne samo onih koji se odnose na ovu tematiku, umjesto što u svakoj prilici pokušavamo da obavimo neki posao „mimo zakona“. Počinioci krivičnih djela bi trebali odgovarati za njih kako bi drugima to bila opomena. Kako se ovakvi slučajevi rijetko procesuiraju nije nikakvo čudo što svake godine požar uništi velike i vrijedne površine zbog nemara ljudi. Također bismo trebali razmisliti da li svojim postupcima ugrožavamo osim prirode i živote ljudi jer često nekontrolirano paljenje završi velikim požarom kojeg gase vatrogasci ali ponekad i ugroženi mještani.

Najbolji način da izbjegnemo štetu bilo koje vrste jeste da uopće ne palimo poljoprivredni otpad kada čistimo njivu, obrezujemo voćnjak, u jesen skupljamo opalo lišće ili kosimo travu u dvorištu. Sve su ovo vrijedne organske materije bogate ugljikom i njihovim kompostiranjem osim što ćemo vratiti hranjive materije u tlo, doprinijet ćemo smanjenju klimatskih promjena. S druge strane, od ukupne količine otpada koji proizvedemo u domaćinstvima, 30-40% je organskog otpada kojeg je šteta odlagati na deponije jer su one ionako pretrpane. Mnogo ga je bolje iskorstiti procesom kompostiranja.

Šta je to kompostiranje?

Kompostiranje je biološka razgradnja organskih materija uz pomoć mikroorganizama i prisutnosti zraka, pri čemu se organski otpad smanjuje, a kao konačni rezultat nastaje kompost – humus. Kompostiranjem iz organskog otpada nastaju vrijedne hranjive materije koje poboljšavaju strukturu tla, pomažu zadržavanju vlage, tlo čine prozračnijim, povećavaju mikrobiološku aktivnost tla, obogaćuju ga hranjivim sastojcima te povećavaju otpornost biljaka na štetočine i bolesti.

Međutim, da bi kompostiranje bilo potpuno, pored ugljikom bogatih komponenti (lišće, trava, usitnjeno granje, korov, slama, piljevina, pepeo od drveta ili drvenog uglja…), potrebne su nam i one koje su bogate azotom, a one uglavnom dolaze iz naše kuhinje (ostaci voća, povrća, talog kafe, ostaci čaja zajedno sa vrećicom, ljuske jaja…).

Važno je imati na umu da se neki otpad ne preporučuje kompostirati, poput lišća oraha, osjemenjenog korova, bolesne biljke, otpadaka kuhanih jela, kosti, mesa, časopisa u boji, ostataka duhana, starih lijekova, ulja, plastičnih ambalaža, obojenog drveta, stiropora, pepela kamenog uglja.

 Kako kompostirati?

• Prvo je neophodno obezbijediti prostor za kompostiranje koji može biti u vrtu, dvorištu pa čak i u zatvorenom prostoru ako se odabere prikladan komposter. Komposter je ograđeni prostor koji obezbjeđuje da se organski otpad ne rasipa i koji može biti od različitih materijala: drvo, žica, metal, plastika u zavisnosti gdje i koliko organskog materijala kompostiramo. Komposteri mogu biti različitog oblika ali zajedničko za sve njih je da nemaju dno kako bi organski otpad koji se odlaže u njega bio u direktnom kontaktu sa tlom iz kojeg dolaze mikroorganizmi koji će razgrađivati organsku materiju. Druga važna stvar kod kompostera jeste da su to prozračni prostori jer za proces kompostiranja je neophodan zrak za mikroroganizme. Komposter je potrebno prekriti da bi se smanjio utjecaj padavina ili sunca u zavinosti od vremenskih prilika. Ako su nam vrt ili njiva daleko od kuće i imaju veće količine organskog otpada onda taj otpad možemo odlagati na gomilu u prikladnom dijelu njive ili vrta.
• Nakon što smo odredili prostor za kompostiranje, započinjemo sa njegovim punjenjem. Na dno kompostera je najbolje postaviti malo granja isprepletenog jedno preko drugog da bi se obezbijedila bolja prozračnost u komposteru. Veoma je važno organski otpad usitniti prije stavljanja u komposter. Najidealnija veličina jeste veličina palca. Na takav način olakšavamo rad mikroorganizmima koji treba da razgarde svu tu materiju. Duljina razgradnje pored temperature i vlažnosti mnogo zavisi i od usitnjenosti materijala koji se kompostira. Kod kompostiranja na njivi ne možemo očekivati ovako usitnjen materijal ali bi bilo dobro usitniti ga na razumnu veličinu, a ne stavljati, naprimjer, cijele grane od neke voćke ili cijelu stabljiku neke biljke.
• Komposter se puni tako da uvijek u jednakom omjeru stavljamo organski otpad bogat azotom (iz kuće – brže se razgrađuje i osigurava vlagu) i organski otpad bogat ugljikom (iz vrta, dvorišta, voćnjaka – sporije se razgrađuje i osigurava prozračnost). Na udaljenoj njivi gdje nemamo kućnog organskog otpada prinuđeni smo miješati uglavom organski otpad bogat ugljikom ali bismo trebali voditi računa o količini i rasporedu. Naprimjer, u odstranjene korove, stare biljke možemo staviti i nešto granja i pokošene trave. Iako kompost na njivi neće biti istog kvaliteta kao onaj kojeg kompostiramo u dvorištu kuće mnogo je bolji izbor nego paljenje.
• Jednom mjesečno je potrebno promiješati materijal u komposteru (ili hrpu na njivi) kako bismo osigurali prozračnost jer ovaj proces kompostiranja je aeroban i zrak je neophodan za rast i razvoj organizama u kompostu, a miješanjem sprječavamo pojavu neugodnih mirisa.
• Važno je tokom procesa kompostiranja pratiti vlažnost kompostirajućeg materijala. To se radi tako što se uzme šaka kompostirajućeg materijala iz sredine (oprez: prvo izvaditi nekom alatkom, pa onda u ruke) stisne se i ako se materijal može držati sa dva prsta, vlažnost je uredu. Međutim, ako se rasipa, mora se dodati vode, najbolje sipanjem iz posude za zalijevanje cvijeća i onda miješati. Ako je prilikom stiska u ruci puno vode, onda je potrebno dodati suhog materijala i ponovo promiješati.
• Ukoliko se pridržavamo prethodno navednih uputa u donjem dijelu kompostera možemo očekivati gotov kompost poslije godinu dana, koji kada prosijemo ima lijepi miris šumske zemlje i spreman je za korištenje kao prirodno gnojivo za biljke ili voćke.