PETER LIPPMAN je američki aktivista za ljudska prava sa dugogodišnjim iskustvom u radu na Balkanu, naročito u Bosni i Hercegovini. Autor je knjige “Preživjeti mir: borba za oporavak u postratnoj Bosni i Hercegovini”. Početkom aprila je na stranici lefteast.org objavio dvodijelni esej pod nazivom “MEĐUNARODNE KOMPANIJE PRAVE HAOS: Postaje li Bosna veliki rudnik Europe?” kojeg ćemo, zbog njegove opširnosti, u nastavcima objavljivati tokom idućih dana.

Drugi nastavak prvog dijela eseja:

Međunarodne rudarske kompanije oblijeću oko unosnih meta

Nalazišta ruda – posebno nikla – otkrivena su oko planine Ozren u sjeveroistočnom dijelu RS, u brdima u blizini naseljenih centara i izvora vode koji opskrbljuju farme i gradove. Postoji opasnost od zagađenja riječnih sistema u ovoj regiji, što predstavlja ozbiljnu opasnost po životnu sredinu.

Jedna od vodećih kompanija u istraživanju ruda u Republici Srpskoj je Lykos Balkan Metals, australska kompanija sa podružnicom u Bijeljini. U svojim prezentacijama ova kompanija naglašava „uključenost u zajednicu“, „zaštitu životne sredine“ i „društvenu odgovornost“. Ova retorika je u suprotnosti sa realnošću, s obzirom na to da se ni Vlada RS ni kompanija nisu angažirali u organizovanim konsultacijama sa lokalnim stanovništvom, koje se gotovo jednoglasno pokrenulo u otporu prema uništavanju okoliša koje sa sobom nosi rudarenje litijuma.

U opštini Petrovo je bilo sastanaka sa zabrinutim mještanima, ali prema riječima svjedoka, predstavnici Lykosa su samo iznosili argumente koji podržavaju rudarstvo, a izbjegavali su bilo kakvo spominjanje potencijalnog rizika. Na ostalom području Ozrena nije bilo susreta sa lokalnim stanovništvom.

U Federaciji, kompanija Adriatic Metals koja se nalazi na britanskoj berzi nedavno je započela iskopavanje srebra, olova, zlata, bakra, cinka i drugih metala iz rudnika Rupice u blizini Vareša u srednjoj Bosni. Ovo je rezultat decenijskog razvoja projekta i investicije od 200 miliona eura. Ali do maja 2023. godine nivo kadmijuma u vodi nizvodno od rudnika je narastao znatno preko dopuštene granice, i hiljadama puta je veći od vrijednosti koje su izmjerene dvije godine ranije.

Direktor Adriatic Metalsa negira odgovornost za zagađenje, ali su stanovnici grada Kaknja, nizvodno od područja Vareša, već prisiljeni kupovati flaširanu vodu kako bi zaštitili svoje zdravlje. U međuvremenu, šumske staze koje vode do rudarskog područja investitori su pretvorili u makadamske puteve, suzili su korita obližnjih potoka, bacali cementni otpad u šumske potoke i iskrčili velika područja šume u blizini ulaza u rudnik. Sve se ovo dešavalo bez konsultacija, pa čak i bez znanja stanovnika pogođenih područja, te uz saradnju zvaničnika Federacije koje nije bilo briga što se koncesije daju u bescijenje. Ovakav polutajni model nije slučajan, budući da kantonalni zvaničnici u njemu mogu profitirati, na primjer, od prodaje posječenog drveta.

Kao što stoji u izvještaju sa javne tribine „Uticaji rudarenja litijuma na životnu sredinu i zajednice“, koja je održana u Loparama 10. decembra 2023. godine, “rudarstvo predstavlja jednu od ljudskih aktivnosti koje su najrazornije po okoliš i zdravlje”. Na primer, rudnik bakra Bor u susjednoj Srbiji je poznat kao jedno od 50 najzagađenijih mesta na planeti, gdje svaki četvrti stanovnik boluje od raka. Ovo jeste ekstreman slučaj, ali nipošto nije jedinstven primjer do čega dovodi nekontrolisano rudarenje.

Općenito, industrijska proizvodnja energije i prerada ruda su nekontrolisani izvori opasnog zagađenja. Koksara GIKIL tako doprinosi zagađenju u jednoj od najzagađenijih općina, Lukavcu kod Tuzle, gdje je učestalost raka šest puta veća od kantonalnog prosjeka.

U Bosni i Hercegovini se nalaze tri od deset termoelektrana koje najviše zagađuju u Europi, koje ne samo da doprinose globalnom zagrijavanju, već i dovode do plućnih i srčanih bolesti i rane smrti. Na području Livna stanovnici koriste ugalj iz rudnika Tušnica koji je prepoznat kao radioaktivan, spaljuju ga u svojim pećima, a zatim bacaju ugljenu prašinu u svoje bašte.

Voda koju Adriatic Metals zagađuje iskopavanjem na Rupicama kod Vareša teče nizvodno u Trstionicu i Vrući Potok, pritoke rijeke Bukovice koja opskrbljuje pitkom vodom 40.000 stanovnika Kaknja. A stanovnici područja Jezera, zapadno od Jajca, strahuju da će moguće iskopavanje litijuma koje planira Lykos Balkan Metals stvarati otrovne otpadne vode koje će se slijevati u rijeke Plivu i Vrbas.

Uništavanje okoliša putem „ekonomskog razvoja“

Diskurs Evropske unije o energetskoj tranziciji prepun je govora o „ekološki održivoj zelenoj tranziciji“. Postoji plan da se u EU do 2035. godine zabrani prodaja motora sa unutrašnjim sagorijevanjem. Web stranica Evropske komisije o Zelenom planu koji bi trebao da EU učini „klimatski neutralnom do 2050.″ promoviše „čistu tehnologiju“ i „zelenu industrijsku revoluciju“. Ali sada, gledano očima običnih ljudi Ozrena i Kaknja, ova promocija poprima duboko orvelovski aspekt.

Australac Matthew Hine, glavni operativni direktor rudnika Adriatic Metals u Varešu, tvrdi da Bosna ima ključnu ulogu u snabdijevanju Evrope strateškim metalima. „Koncentrat koji proizvodimo… …sadrži sve metale koji su zaista važni u zelenoj i čistoj ( energetskoj) tranziciji”, kaže Hine. Međutim, malo je toga čisto u istraživanju i eksploataciji ovih tvari ako one dovedu do trovanja bosanskih rijeka i uništavanja šuma i poljoprivrednih površina.

Uništavanje okoliša kroz „ekonomski razvoj“ uklapa se u širu sliku u zemlji u kojoj se, pod ograničenjima Daytonskog sistema i pratećeg ustava, etnonacionalistička politička infrastruktura sastoji od tri konstelacije političkih elita koje međusobno sarađuju. Takvim političarima nimalo ne smeta šurovanje sa stranim korporacijama na obostranu korist, te ostvarivanje dobiti koja nikada neće biti takva da od nje ima koristi ukupna populacija.

Jednako tako, međunarodne diplomate služe kao posrednici između domaćih zvaničnika i stranih korporacija. Postoji i dodatni interes zapadnih država: egzodus radno sposobnog stanovništva Bosne i Hercegovine s jedne strane zadovoljava rastuću potražnju za radnom snagom u centralnoj i zapadnoj Evropi, dok s druge strane drastično smanjenje stanovništva u mnogim dijelovima Bosne – posebno u selima i ruralnim krajevima – smanjuje otpor malobrojnijeg stanovništva.

Trend odlaska ljudi iz Bosne prisutan je otkada je poslijeratni povratak stanovništva dosegnuo vrhunac prije nekih dvadesetak godina. Ubrzo nakon rata, obični ljudi su shvatili da, iako im je obrazovanje dostupno, nije bilo dovoljno posla i nije bilo moguće dobiti zaposlenja bez mita ili članstva u političkim partijama. Štaviše, školstvo i zdravstvo su bili pod kontrolom etnonacionalističkih režima, što je utjecalo na dostupnost i kvalitetu usluga u ovim oblastima.

Sve su to razlozi zbog kojih su građani masovno napuštali BiH – ne samo oni koji su bili u neizvjesnoj ekonomskoj situaciji, već i oni kojima je dosta korupcije, pajdaštva i antidemokratske prakse profiterske klase. Procjenjuje se kako je čak 660,000 ljudi napustilo zemlju samo u posljednjih deset godina. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, koji je obavljen neposredno uoči rata, u BiH je živjelo oko 4.4. miliona ljudi, dok je prema popisu iz 2013. populacija brojala 3.7 miliona. Po svemu sudeći, ovaj broj je prenapuhan a novi popis još nije u planu.