U vazduhu pronalazimo mnoge forme života. Neki od njih su potpuno pasivni, poput polena i mikroogranizama, ali neki su i vrlo aktivni, poput slijepih miševa, insekata i ptica. Svi ti organizmi se kreću kroz atmosferu. Da bi se bliže pojasnilo istraživanje života u vazduhu, skovan je termin „aerosfera“, dok je istraživanje života u vazduhu nazvano „aeroekologija“. Stvaranje ovakve terminologije pomoglo je u povećanju napora da se vazdušnom prostoru dodijeli status staništa, te ga se uključi u politiku očuvanja. U posljednjim decenijama se osim živog svijeta u aerosferi mogu pronaći i dronovi, dalekovodi, avioni, komunikacijski tornjevi i vjetroturbine, što je stvorilo potrebu da se organizmi koji žive u ovom prostoru zaštite. Svi ti objekti su direktna i indirektna prijetnja organizmima iz vazduha, što kroz sudare, što kroz presijecanje staništa.
Dr. Maja Bradarić je jedna od onih osoba koje se bore kako bi se ovi organizmi zaštitili. Na Univerzitetu u Amsterdamu je doktorirala u oblasti radarske aeroekologije, a njeno istraživanje otkrilo je prostorno-vremenske obrasce migracija ptica iznad Sjevernog mora, područja koje će do 2050. godine biti ispunjeno vjetroparkovima. Rezultati istraživanja su joj omogućili da napravi migracijske predikcije koje se koriste za određivanje perioda u kojima će vjetroparkovi biti ugašeni, kako bi ptice mogle nesmetano proći u toku svojih migracija.
Model koji je dr. Bradarić napravila sa svojim kolegama na Univerzitetu u Amsterdamu korišten je, u koordinaciji sa Ministarstvom infrastrukture i upravljanja vodama, te Ministarstvom ekonomskih i klimatskih pitanja, drugim ekspertima u oblasti ornitologije, predstavnicima nevladinih organizacija za zaštitu ptica, koordinatorima energetske mreže i predstavnicima vjetrokompanija, u cilju postizanja onoga što se na prvu činilo nemoguće – zaustaviti rad vjetroparkova kako bi se smanjio rizik od smrti za ptice koje prolaze kroz ove vjetroparkove. Kako se sve ovo postiglo, koji su rezultati, i šta su planovi za budućnost, razgovaramo s dr. Majom Bradarić, rođenom Maglajkom s adresom u Amsterdamu.
- Počeli bismo vrlo jednostavno. Ko je Maja Bradarić?
– Zadovoljstvo mi je što imam priliku približiti moje istraživanje ljudima u našoj regiji. Malo ste me natjerali da se zamislim. Maja Bradarić je dosta toga, ali ponajviše naučnica zainteresovana za ekologiju pokreta životinja, prirodu i njeno očuvanje, zaljubljenica u knjige, duge šetnje i planinarenje, te osoba koja je fascinirana živim svijetom i naučnim otkrićima.
- Otkud u Amsterdamu i šta Vas je privuklo da proučavate ptice?
– U Amsterdam me doveo posao, odnosno moj doktorat, koji je u Nizozemskoj, za razliku od mnogih drugih zemalja svijeta, plaćena univerzitetska pozicija. Pticama su me privukli njihovi migracijski pokreti, koji su među najfascinantinijim pokretima živog svijeta i određuje ih kompleksan splet različitih faktora. Prije ptica, moj istraživački rad se uglavnom fokusirao na vodozemce i gmizavce, ali se ekologija pokreta provlači kao zajednički nazivnik za sav moj dosadašnji rad.
- Kako je došlo upravo do ovog istraživanja i koja ja bila glavna teza Vašeg doktorskog rada?
– Za ovim istraživanjem ukazala se potreba kada je Nizozemska donijela odluku da u sklopu tranzicije na obnovljive izvore energije izgradi veliki broj vjetroparkova u Sjevernom moru, koje je zbog plitkih voda i obilja vjetra idealno za ovaj vid proizvodnje energije. Međutim, ovo područje ujedno predstavlja i dio važne Istočno-atlantske rute migracija ptica, koju milioni ptica koriste dvaput godišnje, kako bi se kretale između područja u kojima provode ljeta i razmnožavaju se i područja u kojima prezimljavaju. Uz sve ostale rizike koje ova putovanja nose, vjetroturbine donose dodatni rizik od sudara sa lopaticama rotora, a ako se grade u velikom broju, mogu da kreiraju tzv. efekat barijere, te da prisile ptice da mijenjaju migracijske rute, što onda može da ima dodatne negativne posljedice za ove organizme. Zbog toga je nizozemska vlada odlučila da će se vjetroturbine gasiti za vrijeme intenzivnih migracija ptica, koje su ograničene na nekoliko noći godišnje, kako bi im se omogućio siguran prolaz. Zbog potreba energetskog tržišta, od početka je bilo jasno da će se migracije morati predviđati uz pomoć modela nekoliko dana unaprijed, kako bi energetska mreža mogla da se izbalansira na vrijeme.
S obzirom da se gotovo ništa nije znalo o migracijama ptica iznad Sjevernog mora, prvo smo morali da sakupimo potrebna znanja i da testiramo da li je uopšte moguće napraviti jedan ovakav model. Pratili smo ptice uz pomoć specijaliziranih radarskih sistema i otkrili da su njihove migracijske rute, visine leta, odluke o polasku na migracije, intenzitet migracija i pravci letenja uslovljeni periodima u godini, te vremenskim uslovima, ponajviše vjetrom, te da se razlikuju između proljeća i ljeta, ali i od obrazaca koje vidimo na kopnu u ovom dijelu svijeta. Ovo nam je omogućilo da napravimo migracijske prognoze, koje funkcionišu otprilike kao vremenska prognoza za ptice.
- Kako su tekli pregovori s vlastima da se isključe turbine, makar na nekoliko sati? Je li moguće isključiti ih na duže vremena, a ne izgubiti previše novaca?
– Ono što je zanimljivo i veoma pozitivno u ovom projektu jeste da je cijela inicijativa za zaštitu ustvari potekla od nizozemske vlade, odnosno ekologa koji rade u jednom njenom ogranku. To je odličan tim ljudi sa kojim sam imala zadovoljstvo sarađivati kroz cijeli projekat i koji su uspjeli da, po prvi put u svijetu, obavezno gašenje vjetrenjača uvedu u zakonske odredbe, što je veliko dostignuće za ekologiju. Nakon što je donesena odluka, predstavnici relevantnih ministarstava, energetske mreže, nevladinih organizacija za zaštitu ptica, konsultantske firme, predstavnici energetskih kompanija, te moje kolege sa Univerziteta u Amsterdamu i ja smo skupa radili na kreiranju procedura kako bismo zaštitili ptice sa minimalnim negativnim utjecajem na energetsko tržište. Ono što želim da napomenem jeste da su sve strane uključene u ove rasprave bile veoma entuzijastične i pozitivne, te voljne da se nešto ovakvo sprovede na pravi način. Kao nekome ko je bio uključen u različite akcije za zaštitu prirode koje obično imaju suprostavljene strane kojima se interesi razlikuju, ovo je bilo jedno sasvim novo, pozitivno iskustvo.
Mislim da smo kroz naš zajednički rad pokazali da je moguće pomiriti ekonomski razvoj, profit i zaštitu prirode. Turbine će se u budućnosti isključivati i na duže od četiri sata koliko su sada bile isključene, ukoliko bude potrebe za tim. Međutim, s obzirom da se fokusiramo na migracije u toku noći, taj period nikada neće biti duži od desetak sati odjednom.
Što se tiče gubitka novaca, tu dolazimo do nekih etičkih pitanja. U obzir moramo uzeti prirodu, odnosno njen gubitak, koji je po mom mišljenju nenadoknadiv, i staviti ga na vagu sa jedne strane, a ekonomsku dobit sa druge strane. Ovo su vrlo teška pitanja, i mislim da svako od nas ima različite odgovore u zavisnosti od toga šta smatra bitnim.
- S obzirom da živimo u kapitalističkom svijetu, smatrate li ovakav jedan podvig historijskim, posebno u zemlji gdje se mnogo toga gleda kroz profit?
– Naravno! Ovo je konzervacijska mjera velikih razmjera. Iako se nadam da će ostatak svijeta takođe pokušati da je isprati, poznato mi je od kolega iz drugih zemalja koliko im je teško da čak i povedu razgovor o nečemu ovakvom.
- Koliko je koštalo sve to, tj. koji su bili na kraju oportunitetni troškovi nerada elektrana? Mogu li se benefiti nekako monetizovati?
– Mislim da su neki nizozemski mediji prenijeli da je u testnom gašenju vjetrenjača od četiri sata prošlog mjeseca izgubljeno oko 500.000 eura. Međutim, moram biti iskrena i reći da mi nisu poznati tačni iznosi. Iznosi naravno mogu biti različiti, jer sama proizvodnja zavisi od pogodnih vjetrova, a analitičari energetske mreže kroz proceduru imaju pravo da ne dozvole gašenje vjetrenjača, bez obzira na predikcije modela, ukoliko procijene da se energija neće moći nadoknaditi i da je rizik od nestašice struje ogroman. Da bi se benefiti monetizirali, potrebno je staviti i cijenu na pticu, što je pitanje koje mi je vrlo često bilo upućeno posljednjih godina. Moje mišljenje je da jedna ptica košta puno više od ovih 500.000 eura, tako da mislim da kao društvo poslujemo u dobitku.
- Postoje li neki kriteriji u npr. minimalnom broju vjetrenjača koje bi znatno utjecale na smrt ptica ili je čak i jedna nekad previše?
– Ovo zavisi od dosta faktora, a ponajviše od područja u kome se postavljaju vjetrenjače i vrste ptica. U područjima gdje zbog reljefa postoji tzv. efekat lijevka, gdje su ptice, recimo, zbog visokih planina prisiljene da prolaze kroz uske doline na njihovim migracijama, čak i jedna vjetrenjača može biti previše. Zbog toga je važno da se efekti proučavaju lokalno, te da se rezultati istraživanja iz jednog dijela svijeta ne preslikavaju na druge dijelove svijeta.
- Kako Vaš model predviđa migracije i kako uopšte radari rade?
– Trenirali smo machine-learning tip modela sa radarskim podacima i varijablama za koje smo kroz naše istraživanje otkrili da utječu na intenzitet migracija. Te varijable uključuju temperaturu, brzinu i pravac vjetra, količinu padavina i sl., te one koje donekle opisuju ekologiju migracija, kao što su dan u godini, ili sat u danu. U model smo ubacili i varijable koje opisuju količinu nakupljanja ptica u određenom prostoru do kojeg dolazi zbog nepovoljnih vremenskih prilika, kao i one koje opisuju efekte do kojih dovode razlike u vremenskim prilikama između jedne i druge noći u toku sezone. Model je učio iz svega toga i pronašao poveznice između svih ovih faktora i intenziteta migracija. Konačno, koristeći to, napravili smo predikcijski model koji kao ulazne podatke koristi vremensku prognozu dva dana unaprijed da bi predvidio migracije ptica.
Radari funkcionišu na principu odašiljanja elektromagnetske energije u prostor oko njih, koja se vraća ukoliko se na putu radarskog zraka nađe neki objekat. S obzirom da ova energije putuje konstantnom brzinom, moguće je izmjeriti udaljenost nekog objekta, a na osnovu količine vraćene energije i veličinu nekog objekta.
Što se tiče živih organizama, voda u njima je ono što ima reflektirajuće karakteristike i od čega se radarske zrake odbijaju. Tako npr. možemo reći da radar vidi ptice kao neke malo veće kišne kapi. Radari koje mi koristimo u našem istraživanju su prilagođeni marinski radari, pozicionirani unutar nekoliko vjetroparkova u Sjevernom moru. Kada kažem prilagođeni, to znači da takav radarski sistem ima već integrisani automatizovani algoritam koji je u stanju da tzv. radarske signale na osnovu njihovih karakteristika razdvoji u ptice i ostale mete, a za ptice i da kreira cijelu putanju kretanja u njegovom dometu.
- Zašto je važno da te ptice opstanu i jesu li spašene neke rijetke vrste?
– Ptice imaju veoma važne uloge u svim ekosistemima čiji su dio kroz njihove migracije. Neke od tih uloga uključuju prenos polena i raspršivanje sjemena različitih biljaka, neke ptice su predatori, hrane se insektima i kontrolišu veličine njihovih populacija, kontrolišu poljoprivredne nametnike itd. Sve ove brojne uloge imaju određene direktne i indirektne utjecaje na funkcionisanje ekosistema, te bi u njima gubitkom ptica došlo do značajnog disbalansa, a posljedice samo možemo da naslutimo. Veliki broj vrsta koje migriraju preko Sjevernog mora su zaštićene nacionalnim i međunarodnim konvencijama, te smatramo da sa gotovo svakim gašenjem pomažemo nekoj od rijetkih i ugroženih vrsta.
- Utječu li vjetroparkovi generalno negativno na okoliš, ako izuzmemo stradanja ptica, i kako?
– U zavisnosti od lokacije postavljanja, vjetroparkovi imaju potencijal da utječu na uništavanje različitih staništa. Kada se šume sijeku kako bi se napravilo mjesto za njihovu izgradnju, to doprinosi opštem problemu deforestacije. Osim ptica, populacije šišmiša su izložene povećanom riziku sudara, a postoje i dokazi koji ukazuju da insekti ostaju zarobljeni u zraku oko vjetroturbina, što ima negativan utjecaj na njihove populacije. Zadržavanje insekata privlači šišmiše i ptice koje se njima hrane, dodatno povećavajući njihov rizik od sudara.
Što se tiče morskog svijeta, buka koju stvaraju vjetroturbine ima negativan utjecaj na komunikaciju morskih sisara, smanjujući njihove šanse za pronalazak partnera i razmnožavanje. Ipak, primijećen je i tzv. efekat grebena, gdje se oko vjetroturbina stvaraju cijeli grebenski ekosistemi. Iako vjetroturbine pomažu u smanjenju emisija karbon-dioksida, što je ključno u borbi protiv klimatskih promjena, važno je da shvatimo da svaka promjena u prirodnim staništima ima određene efekte koji mogu biti pozitivni ili negativni. Stoga je ključno da se kritički pristupi svakom projektu gradnje, te da se poduzmu sve mjere kako bi se negativni efekti izbjegli ili barem smanjili.
- Je li obnovljiva energija generalno bolja za okoliš? Možemo li jednog dana u cijelom svijetu očekivati da se postave hiljade vjetrenjača, a tradicionalni načini prikupljanja energije smanje na minimum?
– Trenutno smo svjedoci posljedica tradicionalnog načina proizvodnje energije. Svi svjedočimo ekstremnim vremenskim prilikama, topljenju glečera i povećanju nivoa mora, zagađenju voda i zraka, te povećanom broju zdravstvenih problema do kojih ova zagađenja dovode. Brojne su direktne i indirektne posljedice ovakvih praksi, te se one definitvno trebaju mijenjati, i to brzo. Kao što sam već spomenula, naivno je reći da izvori obnovljive energije nemaju nikakvih posljedica na okoliš. Međutim, negativne posljedice su mnogo, mnogo manje i malobrojnije, a mjere koje mogu da se sprovedu za smanjenje negativnih utjecaja su puno brojnije. Nadam se da će tradicionalni načini proizvodnje energije u potpunosti nestati, ali ono što realno očekujem je suprotno od toga. Mislim da je dosta zemalja svijeta veoma daleko od energetske tranzicije zbog brojnih sistemskih razloga, i da kao društvo, kao stanovnici ove nam jedine planete, trebamo puno više da učinimo da se globalno prevaziđu ovakve prepreke.
- Koliko naša regija prati ove trendove? Brine li kod nas iko o pticama ili mi još nismo došli ni blizu toga da toliko energije prikupljamo od vjetra?
– Vjetroenergetski sektor se i u našem regionu polako razvija, mada ne istim tempom kao u nekim zapadnim zemljama. Koliko sam upoznata, kod nas većinom ne postoje inicijative za zaštitu od strane vlada, s obzirom da nam je zaštita životne sredine negdje na dnu liste prioriteta. Sav mukotrpan rad na bilo kakvoj zaštiti je u rukama nevladinih organizacija, entuzijasta i ljudi koji iz ničega, koliko-toliko uspijevaju da nešto naprave. Pošto sam i sama bila dio ove grupe ljudi dok sam živjela u Bosni i Hercegovini, nažalost znam koliko je nezainteresovanje predstavnika vlasti i koliko je teško uvrstiti i najmanje mjere zaštite u bilo kakve zakonske regulative. Koliko mi je poznato, nije se nešto puno promijenilo, ali uvijek postoji nada da hoće.
- Gdje se vidite u budućnosti? Ima li šanse da ovakvo neko istraživanje provedete na našim prostorima?
– Ne pravim velike planove za budućnost. Imam neki generalni cilj da radim ono što volim i što me čini sretnom, a za sada su to nauka i istraživanje. Međutim, dozvoljavam sebi da se predomislim, tako da se, u zavisnosti od životnih okolnosti, ovaj moj cilj uvijek može promijeniti. Što se tiče istraživanja na našim prostorima, postoje neke generalne ideje za saradnju, a potencijala za istraživanje uvijek ima. Međutim, kako to obično kod nas biva, problem je obezbijediti sredstva za ovakva istraživanja, tako da sve još stoji u stadiju ideje.
- I na kraju, ko je pored Vas zaslužan za uspjeh ovog projekta?
– Ljudi često razmišljaju o naučnom istraživanju kao izoliranoj aktivnosti, koju jedna osoba obavlja i donosi neke zaključke, a u stvarnosti istraživanja gotovo uvijek sprovode cijeli timovi. Od mojih mentora, prof.dr. Judy Shamoun-Baranes, prof.dr. Willema Bouten i dr. Barta Kranstauber, sam naučila toliko toga, te su me podržavali kroz cijeli ovaj proces i svojim znanjem i iskustvom doprinijeli tome da moj cijeli doktorat, a i model koji smo razvili bude ovakav kakav trenutno jeste. Osim njih, moje brojne kolege na Univerzitetu su uvijek bile tu za razmjene ideja i bilo kakvu vrstu pomoći. Konačno, posljednje, ali ne i manje važne, su organizacije koje su finansijski podržale projekat: Nizozemsko istraživačko vijeće (NWO) i Ministarstvo infrastrukture i upravljanja vodama (Rijkswaterstaat). Ovom prilikom želim da im se zahvalim na njihovom doprinosu ovom projektu.
