Ako ste proteklih dana zaštitu od vrućine potražili na obali Vrbasa, onda ste se mogli suočiti i s neprijatnim mirisom i svim ostalim što nosi jedna zagađena rijeka.
Autor: Impuls
Nije Vrbas zagađen industrijskim vodama, jer takve industrije u Banjaluci odavno nema. To što muti njegove vode su fekalije iz niza kanalizacionih otvora. Samo od Zelenog mosta do mosta Venecija takvih otvora je najmanje osamnaest. Tu su i tzv. „divlji“ ispusti otpadnih voda iz ugostiteljskih objekata duž čitave obale ove rijeke.
Izgradnja kolektora i postrojenja za preradu otpadnih voda spasonosno je rješenje o kome se govori decenijama.
Aktuelni gradonačelenik Banjaluke Draško Stanivuković optimistično tvrdi da će za njegovog mandata biti i izgrađen. Građane, a naročito ekologe, raduju takve najave, ali ne skrivaju skepsu zbog mnogih neispunjenih obećanja.
Kolektor je u suštini cijev kojom se prikupljene otpadne vode odvode do uređaja za prečišćavanje. Postojeći sistem u Banjaluci je takav da se miješaju dvije vrste otpadnih voda – oborinske i komunalne. Postoji cjevovod (kolektor) koji samo dio tih voda odvodi do naselja Kumsale, van užeg centra grada gdje se opet izlijevaju u Vrbas. Sva ostala kanalizacija otiče direktno u vode ove rijeke.
Bivši gradonačelnik Banjaluke Igor Radojičić je više puta izjavio da za rješavanje problema odvođenja i prerade otpadnih voda u Banjaluci treba preko 150 miliona maraka. A ta cifra je u raznim procjenama dolazila i do iznosa od preko 300 miliona.
Stanivuković, međutim, tvrdi da se problem može riješiti i sa 100, a možda i sa 80 miliona maraka. Sredstva za izradu studije o načinu rješavanja ovog problema, a koja će koštati oko milion maraka, grad je obezbijedio u saradnji s Evropskom investicionom bankom.
Studija bi trebalo da bude gotova do maja iduće godine.
„Milion maraka košta samo ta studija koja će pokazati koja je stvarna cijena i koliko godina treba da se to uradi. Procjena koju mi sada imamo je da je to oko 80 miliona maraka, što je ubjedljivo jedan od najskupljih projekata. Takav projekat bi značio potpuno čist i pitak Vrbas, značio bi da nema fekalija, da nema zagađivača u Vrbasu i značio bi da je Banjaluka trajno riješila takvu vrstu problema“, kaže Stanivuković.
Kada je riječ o nabavci ostatka sredstava za realizaciju ovog projekta, on tvrdi da postoji mogućnost da se polovina iznosa obezbijedi u vidu nepovratnih sredstava. Trećina iznosa je, kaže, sigurna, a ostalih 20% je u fazi dogovora. Interesovanje je osim Evropske investicione banke pokazao i UNDP i još neki fondovi. Bar tako tvrdi gradska vlast.
„Ako do maja iduće godine budemo imali završenu studiju i napravimo za grad finsijski održiv paket, za projekat bi trebalo još dvije godine. Dakle, po nekom najboljem scenariju, to bi bilo za tri godine“, obećava gradonačelnik.
A potvrdio je i da se razmatra mogućnost da prvo bude riješen problem zagađenja pritoke Vrbasa, Crkvene.
Crkvena, koja je svojevremeno pretvorena u kanalizaciju, ulijeva se u samom centru grada kod tvrđave Kastel u Vrbas, donoseći sa sobom fekalije i otpadne vode s Lauša, Pobrđa i drugih naselja, smještenih oko njenog toka. Prema nekim procjenama i do 50% zagađenja Vrbasa stiže upravo Crkvenom.
U Centru za životnu sredinu, međutim, nisu optimistični da se problem Crkvene može tako jednostavno i brzo riješiti.
Viktor Bjelić iz ove organizacije napominje da je zbog lošeg prostornog planiranja i neplanske gradnje veoma skučen prostor za izgradnju kolektora koji bi skupljao one otpadne vode koje sada Crkvena donosi u Vrbas. Dodatni problem je to što je Crkvena bujična rijeka, pa je jako teško održavati prečistače koji bi bili eventualno ugrađeni u njeno korito.
Korito Crkvene je još šezdeseteih godina prošlog vijeka, u donjem toku, od naselja Lauš do tržnice u centru grada, pokriveno i pretvoreno u svojevrsnu cijev. Naknadno je pokriven i dio korita pored tržnice do samog ušća u Vrbas.
Kada je prije nekoliko godina građen „kružni tok“ na Laušu, presječen je postojeći kolektor i njegov tok skrenut u pokriveno korito Crkvene, što je napravilo dodatni problem.
Rješanja, tvrdi Viktor Bjelić, postoje, pitanje je postoji li dovoljno volje da budu realizovana. On se nada da će izradom pomenute studije biti sagledana sva moguća rješenja i da će u pronalaženju najboljeg biti uključana šira javnost.
„Smatram da studija jeste dobar način početka rješenja ovog problema. Očekujemo da će se izradom ove studije adekvatno i aktivno podsticati uključivanje građana u samu izradu, odnosno, kasnije usvajanje ove studije. Građani su svakako ti koji treba da daju svoje mišljenje i stavove“, istakao je Bjelić.
Postoje, kako je rekao, dva moguća načina na koji bi problem mogao biti riješen.
Jedno rješenje je centralizovano, ono o kome se najčešće govori, a podrazumijeva da se sve otpadne vode odvode na jednu lokaciju gdje je smješteno postrojenje za preradu. Ranije je kao lokacija za ovo postrojenje pominjano Delibašino selo u blizini samostana Trapisti. Nedostatak takvog projekta je, smatra Viktor Bjelić, u tome što on previše košta, što samo po sebi dovodi u pitanje njegovu relizaciju.
„Sam uređaj za prečišćavanje u ovom slučaju zahtijeva veliku površinu. Riječ je o nekoliko hiljada kvadratnih metara. Treba napraviti dobru procjenu i na koji način će se to finasirati. Održavanje jednog takvog sistema može da bude veoma skupo ili relativno skupo, a cijene usluga građanima će se povećati i to nas neminovno čeka“.
Drugi, po njemu prihvatljiviji sistem bio bi decentralizovani. On podrazumijeva izradu manjih nezavisnih postrojenja u pojedinim naseljima. Prednost ovog sistema je u tome što se ne bi moralo čekati na iznalaženje desetina miliona maraka sredstava za izradu kompletnog centralizovanog sistema, već bi se problem mogao rješavati selektivno od naselja do naselja.
Ono u čemu se aktivisti i lokalna vlast slažu, jeste činjenica da je finansijsko pitanje ključno, ne samo za izgradnju, nego i za dalje održavanje sistema kada on bude pušten u pogon.
Uređaji sa prečišćavanje otpadnih voda su i ozbiljni potrošači električne energije. I struju i njihovo održavanje neko će morati dugoročno da plaća, isto kao što se može očekivati da će kreditori za toliki iznos sredstava tražiti posebne garancije.
U oba slučaja jedino vidljivo rješenje je da će taj teret morati podijeliti građani, kroz račune komunalnih usluga.
Opšte mišljenje je ipak, da će ono što dobijemo zauzvrat – čista rijeka u svom gradu i svi benefiti koje uz to dobijamo, biti neprocjenjiva vrijednost za koju se isplati podnijeti i mali finasijski teret.
“Projekat ‘Informisanje bh. društva o problemima i borbi za zaštitu životne sredine kroz zakonske regulative i primjere građanskog samoorganizovanja’ dio je šireg projekta ‘Misli o prirodi!’ koji provodi Centar za promociju civilnog društva, uz finansijsku podršku Švedske”.
Izvor:
