Svjesni činjenice da naša BiH ne posjeduje novac za ovako bitna istraživanja, studije i ekspertize, niti volju i želju u napredovanju kad je u pitanju okoliš, a i u nedostatku smo struke; čast izuzecima; donosimo novi tekst o klimatskim promjenama koje su radili univerziteti u SAD-u.
Čitajući, prepoznajemo i klimatske promjene na našim područjima koje su nas već zadesile, te postajemo svjesniji/e , kakve nas promjene očekuju do kraja ovog stoljeća.

Visoki oblaci, grmljavina, iznenadni, olujni pljuskovi: dramatične ljetne grmljavinske oluje u ravničarskim državama urezuju se u sjećanje svakoga tko ih doživi.

No, nova studija otkriva da će klimatske promjene vjerojatno utjecati na njihovu pojavu. Do kraja stoljeća, uobičajene, intenzivne oluje koje isporučuju 50 do 90 posto godišnje vode u južnim ravničarskim državama vjerojatno će se događati nešto rjeđe, dok će više dana s grmljavinom, slabom i jakom, natapati istok i sjeveroistok.

Južne Velike ravnice Sjedinjenih Država—oko Teksasa, Oklahome i Novog Meksika—mogle bi zabilježiti godišnji pad od negdje između pet do 15 manje dana s grmljavinom svake godine. (Ovo se odnosi na osnovne dane bogate grmljavinskim olujama. Naime, broj dana s jakim olujama – onima s intenzivnom kišom i prijetnjom od tuče, ili još gore – vjerojatno će ostati sličan). Oluje na istoku će se pojačati; predviđa se da će broj dana s grmljavinom porasti za približno isti broj. Ali istočne intenzivne oluje vjerojatno će dolaziti češće.

“To je zaista zanimljiv i složen odgovor na klimatske promjene”, kaže Alex Haberlie, atmosferski znanstvenik sa Sveučilišta Northern Illinois i glavni autor studije, objavljene u Geophysical Research Letters.

Promjene su dovoljne da potencijalno utječu na mnoga različita svakodnevna iskustva u proučavanim regijama. “Možda očekujete grmljavinsku oluju poslijepodne na svom pikniku u lipnju ili srpnju, ali sada ih počinjemo dobivati u ožujku i svibnju”, kaže Haberlie. “To mijenja našu ideju o tome što je tipično.”

Međutim, postoje i veći utjecaji: blage, česte grmljavinske oluje osiguravaju ogroman postotak godišnje zalihe vode za kukuruz, pšenicu i druge usjeve, posebno tijekom ključnih kasnih proljetnih i ljetnih mjeseci. Premještanje tih kiša – ili gubitak čak i malog postotka – moglo bi imati negativan učinak na poljoprivredu u ravničarskim državama, koje su glavni izvor hrane za zemlju.

Međusobno povezano vrijeme

Epske grmljavinske oluje u ravničarskim državama – od Montane i Minnesote na sjeveru do Novog Meksika i Teksasa na jugu – legenda su i strahopoštovanje Harolda Brooksa iz NOAA-inog stručnjaka za ekstremne vremenske uvjete. Nebo visoki oblaci, zeleno nebo, tuča veličine bejzbolske lopte: uzburkane oluje toliko su dramatične da je kao da gledate “Grand Canyon, ali na nebu”, kaže on.

Atmosfersko objašnjenje zašto se te zapanjujuće oluje događaju također je razlog zašto bi se one mogle promijeniti u budućnosti.

Da bi se stvorila grmljavinska oluja u ravničarskoj državi, zrak desetke milja gore u atmosferi struji istočno od Stjenjaka, gdje je ohlađen zbog nadmorske visine. Zrak ispod, blizu tla, često je sparan, napajan vodom isparenom iz toplog Meksičkog zaljeva i usmjeren prema sjeveru u niskim vjetrovima. Razlika – topao i energičan zrak ispod hladnih stvari – dovodi do nestabilnosti. Nestabilnost dovodi do oluja.

Ali u godinama kao što je ova, zrak koji dolazi sa Stjenjaka je topliji i suši nego inače zbog rekordne suše koja uništava jugozapad. To znači manju temperaturnu razliku između niskog i visokog zraka; manja nestabilnost; manje oluja; i manje oborina koje hrane ljetni usjev pšenice u Texasu i kukuruza u Oklahomi.

Ovo je, kaže Brooks, tračak budućnosti. “Ljudi žive tamo gdje su oluje zbog padalina”, kaže on – što je neophodan sastojak golemog poljoprivrednog poduzeća u regiji. Ali ako se jugozapad nastavi zagrijavati i postati suši – što je uzorak koji klimatski znanstvenici očekuju – topao zrak s visokih visina koji proizvodi nastavit će strujati s planina i uništavati atmosferske neravnoteže koje stvaraju oluje u ravnicama.

“Samo će kuhati na niskoj razini”, kaže Courtney Schumacher, atmosferska znanstvenica na teksaškom sveučilištu A&M. “Taj ljepljivi, vlažni zrak pokušava se uzdići i pretvoriti u oluju, ali ne može.” To je ono što se ove godine događalo u Teksasu i obližnjim regijama, kaže ona.

Olujni istok, manje dramatične ravnice, sezonske promjene

Sastojci koji čine oluje prilično su jednostavni: sparan, energetski bogat zrak na niskim razinama, hladniji zrak iznad i mali udar vjetra, ili razlika u tlaku koji pomiješaju stvari. Za svaki stupanj Celzijusa topliji zrak može zadržati oko 7 posto više vlage, a time i više energije, budući da je vodi potrebna toplina da bi isparila.

Znanstvenici izračunavaju “CAPE”—ili konvektivnu raspoloživu potencijalnu energiju zračnih masa—što je u biti mjera energije u atmosferi koja se može pretvoriti u oluju. Što je CAPE viši, potencijalna oluja je jača. CAPE vrijednosti već rastu u mnogim dijelovima svijeta. Do 2100. godine, ako se Zemlja zagrije za otprilike 2 ili 4°C, dvije različite procjene koje su koristili istraživači sa Sveučilišta Northern Illinois u svom modelu, CAPE na istoku će porasti još više, stvarajući još jače oluje.

No, u isto vrijeme, njihovi rezultati sugeriraju da bi vrsta “ograničenja” koja se događa ove godine – uzrokovana tim toplim, suhim zrakom na visokim nadmorskim visinama – također mogla postati jača kako se jugozapad zagrijava i više isušuje, potencijalno potiskujući mnoge blaže grmljavinske oluje.

Tim je otkrio da će do 2100. regija vidjeti negdje između pet do 15 dana manje oluja od blage grmljavinske oluje koje bi vas natopile, ali ne bi stvorile tuču ili izazvale tornada. “Ona vrsta zbog koje biste se, ako biste vidjeli da dolazi na vaš piknik u srpnju, vrlo brzo spakirali/e i otišli/e u zaklon”, kaže Haberlie.

Zanimljivo je da bi se jače oluje, gdje su šanse za intenzivnu tuču ili tornada mnogo veće i koje bi se pokazale jarko crvenom bojom na radaru vaše vremenske aplikacije, događale otprilike jednako često kao danas. To je zato što pri dovoljno visokom energetskom opterećenju topli zrak niže razine još uvijek može probiti taj pokrovni sloj.

Nasuprot tome, regije na istoku, poput Velikih jezera i sjeveroistoka, mogle bi vidjeti više od dva tjedna dana bogatih olujama; države na istočnoj obali mogle bi dobiti još tri do devet dana oluje.

Što se tiče stvarno jakih oluja – “onih kod kojih morate biti oprezni”, kaže Brooks – najveći će porast pogoditi srednji jug, gdje bi moglo biti više od šest dodatnih dana superintenzivnih oluja svake godine.

Općenito, taj obrazac je ono što bismo trebali očekivati diljem klimatski promijenjenih Sjedinjenih Država, kaže Schumacher: “Tijekom cijele godine možemo očekivati pomak s umjerenijih konvektivnih oluja na jače.”

Danas je aktivnost grmljavinske oluje najveća u rano ljeto, s vrhuncem ranije na jugu i premještanjem kasnije tijekom godine prema sjeveru i istoku. Ali taj bi se obrazac mogao promijeniti: ljetne oluje (osim onih najintenzivnijih) postaju manje uobičajene gotovo posvuda u istočnoj polovici zemlje. U regiji Memphisa, na primjer, proljetna intenzivna olujna aktivnost mogla bi se udvostručiti.

Usmjeravanje na oluje

Prvi tračak ovog trenda – prigušene oluje u Velikim ravnicama i rast na istoku i sjeveroistoku – pojavio se prije otprilike deset godina, kada su znanstvenici počeli koristiti globalne klimatske modele za promatranje vremena na regionalnoj razini, izazovnog tehničkog problema. Klimatski modeli na globalnoj razini promatraju vremenske sustave koji se protežu desecima ili stotinama milja, dok grmljavinske oluje, tornada i druge oluje mogu biti samo djelić toga.

Znanstvenici za klimu postali su sve bolji i bolji u “smanjivanju” velikih modela ili njihovom povezivanju s regionalnim modelima finih razmjera, otkrivajući kako će se utjecaji globalnih klimatskih promjena odraziti čak i na male događaje poput tuče ili grmljavinske oluje.

Koristeći te nove metode, studija iz 2017. ukazala je na obrazac: visoki, suhi zrak u Stjenjaku mogao bi spriječiti stvaranje oluje u nekim dijelovima ravničarskih država, čak i s puno toplog, energičnog, vlažnog zraka blizu površine, dok su zone na istoku zrele za više oluja.

Nova studija još više pomiče prostornu i sezonsku suptilnost tih projekcija, zahvaljujući sve većoj računalnoj snazi. “Ovo stvarno stvara argumente za ovu promjenu”, kaže Robert Jeffrey Trapp, atmosferski znanstvenik sa Sveučilišta Illinois Urbana-Champagne. Nije riječ o velikom gubitku, naglašava. “U Oklahomi će 2100. još uvijek biti grmljavinske oluje i tornada. Ali moglo bi ih biti manje.”

Autorica: Alejandra Borunda

Preuzeto sa: www.nationalgeographic.com

Prilagodio: Dejan Filipović