Centralne karakteristike ljudske evolucije mogu spriječiti našu vrstu u rješavanju globalnih ekoloških problema poput klimatskih promjena, pokazuje nedavna studija koju je vodio Univerzitet u Maineu.

Ljudi već uveliko dominiraju planetom sa alatima i sistemima za eksploataciju prirodnih resursa koji su oplemenjeni hiljadama godina kroz proces kulturne adaptacije na životnu sredinu. Evolucijski biolog sa Univerziteta Maine Tim Waring želio je saznati kako ovaj proces kulturne adaptacije na okoliš može utjecati na cilj rješavanja globalnih ekoloških problema. Ono što je otkrio bilo je kontraintuitivno.

Projekt je nastojao razumjeti tri ključna pitanja: kako je ljudska evolucija funkcionirala u kontekstu ekoloških resursa, kako je ljudska evolucija doprinijela višestrukim globalnim ekološkim krizama i kako globalna ograničenja životne sredine mogu promijeniti ishode ljudske evolucije u budućnosti.

Waringov tim je iznio svoje nalaze u novom radu objavljenom u Philosophical Transactions of the Royal Society B. Drugi autori studije su Zach Wood, bivši studenti UMainea i Eörs Szathmáry, profesor na Univerzitetu Eötvös Loránd u Budimpešti, Mađarska.

Ljudska ekspanzija

Studija je istraživala kako se korištenje okoliša od strane ljudskih društava promijenilo tokom naše evolucijske historije. Tim je istraživao promjene u ekološkoj niši ljudskih populacija, uključujući faktore kao što su prirodni resursi koje su koristili, koliko su se intenzivno koristili, koji su se sistemi i metode pojavili za korištenje tih resursa i utjecaje na okoliš koji su rezultirali njihovom upotrebom.

Ovaj napor je otkrio skup uobičajenih obrazaca. Tokom posljednjih 100.000 godina, ljudske grupe su progresivno koristile sve više vrsta resursa, sa većim intenzitetom, u većim razmjerima i sa većim utjecajima na okoliš. Te grupe se često potom šire u nova okruženja s novim resursima.

Globalna ljudska ekspanzija bila je olakšana procesom kulturne adaptacije na životnu sredinu. Ovo dovodi do akumulacije adaptivnih kulturnih osobina – društvenih sistema i tehnologije koji pomažu u eksploataciji i kontroli resursa životne sredine kao što su poljoprivredne prakse, metode ribolova, infrastruktura za navodnjavanje, energetska tehnologija i društveni sistemi za upravljanje svakim od njih.

“Ljudska evolucija je uglavnom vođena kulturnim promjenama, koje su brže od genetske evolucije. Ta veća brzina prilagođavanja omogućila je ljudima da koloniziraju svu naseljivu zemlju širom svijeta”, kaže Waring, vanredni profesor u UMaine Senator George J. Mitchell Center for Sustainability Solutions. 

Štaviše, ovaj proces se ubrzava zbog procesa pozitivne povratne informacije: kako se grupe povećavaju, one brže akumuliraju adaptivne kulturne osobine, što osigurava više resursa i omogućava brži rast.

“U posljednjih 100.000 godina, ovo je dobra vijest za našu vrstu u cjelini.” Waring kaže, “ali ovo proširenje ovisi o velikim količinama raspoloživih resursa i prostora.”

Danas je i ljudima ponestalo prostora. Došli smo do fizičkih granica biosfere i preuzeli pravo na većinu resursa koje ona može ponuditi. Naša ekspanzija nas također sustiže. Naše kulturne adaptacije, posebno industrijska upotreba fosilnih goriva, stvorile su opasne globalne ekološke probleme koji ugrožavaju našu sigurnost i pristup budućim resursima.

Globalna ograničenja

Kako bi vidjeli šta ovi nalazi znače za rješavanje globalnih izazova poput klimatskih promjena, istraživački tim je pogledao kada i kako su se održivi ljudski sistemi pojavili u prošlosti. Waring i njegove kolege su pronašli dva opšta obrasca. Prvo, održivi sistemi imaju tendenciju rasta i širenja tek nakon što su se grupe borile ili nisu uspjele održati svoje resurse. Drugo, istraživači su takođe pronašli dokaze da snažni sistemi zaštite životne sredine teže rešavanju problema unutar postojećih društava, a ne između njih.

Efikasno rješavanje klimatske krize vjerovatno će zahtijevati nove svjetske regulatorne, ekonomske i socijalne sisteme – one koji stvaraju veću saradnju i ovlaštenja od postojećih sistema poput Pariskog sporazuma. Da bi uspostavili i upravljali tim sistemima, ljudima je potreban funkcionalan društveni sistem planete, koji mi nemamo.

“Jedan problem je što nemamo koordinisano globalno društvo koje bi moglo implementirati ove sisteme,” kaže Waring, “imamo samo podglobalne grupe, što vjerovatno neće biti dovoljno. Ali možete zamisliti sporazume o saradnji koji će rješavati ove zajednički izazovi.”

Drugi problem je mnogo gori, kaže Waring. U svijetu prepunom subglobalnih grupa, kulturna evolucija među ovim grupama težit će rješavanju pogrešnih problema, u korist interesa nacija i korporacija i odgađanja djelovanja na zajedničkim prioritetima. Kulturna evolucija među grupama bi imala tendenciju da pogorša konkurenciju u resursima i mogla bi dovesti do direktnog sukoba između grupa, pa čak i globalnog odumiranja ljudi.

“To znači da je globalne izazove poput klimatskih promjena mnogo teže riješiti nego što se ranije smatralo”, kaže Waring. “Ne radi se samo o tome da su one najteža stvar koju je naša vrsta ikada uradila. Apsolutno jesu. Veći problem je što centralne karakteristike ljudske evolucije vjerovatno rade protiv naše sposobnosti da ih riješimo. Da bismo riješili globalne kolektivne izazove, moramo plivati uzvodno .”

Nada za budućnost

Waring i njegove kolege smatraju da njihova analiza može pomoći u navigaciji budućnosti ljudske evolucije na ograničenoj Zemlji. Njihov rad je prvi koji predlaže da se ljudska evolucija može suprotstaviti nastanku kolektivnih globalnih problema i potrebna su dalja istraživanja kako bi se razvila i testirala ova teorija.

Waringov tim predlaže nekoliko primijenjenih istraživačkih napora kako bi bolje razumjeli pokretače kulturne evolucije i potražili načine za smanjenje globalne ekološke konkurencije, s obzirom na to kako ljudska evolucija funkcionira. Na primjer, potrebno je istraživanje kako bi se dokumentirali obrasci i snaga ljudske kulturne evolucije u prošlosti i sadašnjosti. Studije bi se mogle fokusirati na prošle procese koji dovode do ljudske dominacije biosferom, i na načine na koje se kulturna adaptacija na životnu sredinu odvija danas.

Ali ako se generalni nacrt pokaže tačnim, a ljudska evolucija teži da se suprotstavi kolektivnim rješenjima globalnih ekoloških problema, kao što autori sugerišu, onda je potrebno odgovoriti na neka vrlo urgentna pitanja. Ovo uključuje i to da li možemo koristiti ovo znanje za poboljšanje globalnog odgovora na klimatske promjene.

“Postoji nada, naravno, da ljudi mogu riješiti klimatske promjene. Ranije smo izgradili kooperativno upravljanje, iako nikada ovako: u žurbi na globalnoj razini”, kaže Waring.

Rast međunarodne ekološke politike daje određenu nadu. Uspješni primjeri uključuju Montrealski protokol za ograničavanje plinova koji oštećuju ozonski omotač i globalni moratorij na komercijalni kitolov.

Novi napori bi trebali uključivati poticanjemiroljubivijih i etičkih sistema međusobnog samoograničavanja, posebno putem tržišnih propisa i primjenjivih ugovora, koji sve čvršće povezuju ljudske grupe širom planete u jednu funkcionalnu cjelinu.

Ali taj model možda neće biti efikasan za klimatske promjene.

„Naš rad objašnjava zašto i kako se izgradnja kooperativnog upravljanja na globalnom nivou razlikuje i pomaže istraživačima i kreatorima politike da budu jasnije o tome kako raditi na globalnim rješenjima“, kaže Waring.

Ovo novo istraživanje moglo bi dovesti do novog političkog mehanizma za rješavanje klimatske krize: modificiranje procesa adaptivne promjene među korporacijama i nacijama može biti moćan način za rješavanje globalnih ekoloških rizika.

Što se tiče toga da li ljudi mogu nastaviti da opstaju na ograničenoj planeti, Waring kaže: “Nemamo rješenja za ovu ideju dugoročne evolucijske zamke, jer jedva razumijemo problem. Ako su naši zaključci čak i blizu tačno, moramo ovo mnogo pažljivije proučiti.”

Izvor: Phys.org