Kada su se početkom 2000-ih počele sušiti desetine hiljada stabala smreke na planini Vlašić, razumijevanje veze između klimatskih promjena i malog insekta koji živi pod korom drveta pomoglo je jednom naučniku da otkrije čudno porijeklo te šume. Priča vodi 100 godina duboko u prošlost, u vrijeme požara koji su harali Kraljevinom SHS.

Šumski ekosistemi širom naše planete nalaze se pred nestankom. Destruktivne ljudske aktivnosti, poput krčenja šuma za potrebe industrijske poljoprivrede, u kombinaciji sa ljudski izazvanim klimatskim promjenama dovele su do izumiranje brojnih vrsta, a još veći broj danas je na rubu izumiranja. Ovaj začarani ciklus se spiralno ubrzava. U posljednjoj dekadi broj ekstremnih vremenskih prilika, poput suša i poplava, naglo je porastao. Veliki požari u borealnim šumama Sibira i Kanade u posljednjih pet godina u pepelu su ostavili desetine miliona hektara površine prekrivene šumom. Prema Greenpeaceu Rusija, 2021. godine zabilježena je najveća sezona požara ikada u Rusiji, sa 18,8 miliona hektara uništene šume. To je područje veće od Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije, Crne Gore i Sjeverne Makedonije zajedno. Jedan od najvećih požara u Australiji prije samo tri godine zahvatio je površinu do 19 miliona hektara, od čega 12,6 miliona hektara primarne šume. U najvećoj kišnoj šumi na svijetu Amazoniji, 2023. godine najveća suša u historiji prouzrokovala je ekološku katastrofu, a naučnici upozoravaju da bi ovo područje moglo postati savana ako se hitno ne zaustave destruktivne aktivnosti.

Priča iz studentskih dana

Iako su ljudi počeli krčiti šume još od početaka poljoprivredne proizvodnje, pravi zamah deforestacije krenuo je u 19. stoljeću, kada su za potrebe rastuće industrije i poljoprivrede zbog rasta broja stanovnika iskrčene ogromne površine šuma u Europi, gdje je i započela industrijska revolucija. U 20. stoljeću dio tih površina je pošumljen, ali često monokulturama koje su ekonomski bile isplative za sječu. Industrijalizacija je i na druge načine nanosila štetu šumama, o čemu govori ova priča.

Profesor Dalibor Ballian sa Šumarskog fakulteta u Sarajevu već nekoliko decenija proučava šume Bosne i Hercegovine. U šumi smreke  (Picea abies) na Vlašiću, najvećem planinskom masivu u zemlji, prije dvadesetak godina primijetio je neobičan fenomen. Odlazimo na lice mjesta da nam pokaže šumu za koju je otkrio da je drukčija od drugih. 

Prostranstva ove planine odavno su služila stočarima za ispašu ovaca od čijeg mlijeka se dobija čuveni vlašićki sir. Dolaskom Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu počinje industrijska eksploatacija šuma. U obližnjem Turbetu u to vrijeme osnovana je firma Ugar, koja će privući stotine radnika. Kasnije se na njoj počeo razvijati i zimski turizam, a u posljednjih tridesetak godina izgrađeni su brojni hoteli i apartmani, pretvarajući planinu u turistički centar. U jednom takvom hotelu zatičemo profesora Balliana koji srednjoškolcima drži predavanje o važnosti šuma. Sredina je oktobra, ali na ovoj surovoj planini temperature su još uvijek visoke. Dan je sunčan, za razliku od obližnjeg Travnika kojeg smo ostavili u magli. Tik iza hotela prostire se nepregledno more stabala smreke skoro iste visine. Slijedimo naučnika da nam objasni po čemu se ova šuma razlikuje od drugih u zemlji. Priča o posebnosti ove šume mu je poznata još od studentskih dana, ali sve do njegovog istraživanja ona nije bila potvrđena.

“Još kao studentima, profesor Sead Izetbegović nam je govorio da su ove šume nastale na umjetan način. Nismo imali mnogo detalja vezanih za to. Neki od nas zapamtili, neki nisu. To je bila jedna indicija”, prisjeća se on. Druga indicija koja ga je ponukala da istraži više o porijeklu ove šume bilo je veliko sušenje smreka početkom 2000-ih godina na ovoj planini. “Jednostavno, stabla su se sušila. To je sve trebalo da se sanira, da se ukloni. Kad se stabla suše, to je veliki problem za šumarstvo. Zbog nekvalitetne drvene mase mora se hitno intervenirati, dodatna radna snaga znači poskupljenje troškova. I to me sve ponukalo da vidim šta se tu dešava. Neke stvari mi ne možemo vidjeti prostim okom. Moramo ući malo dublje. U ovom slučaju se moralo ići do DNK, odnosno do izoenzima”, objašnjava on.

Odlučio je da uradi istraživanje kako bi uporedio nasljedni materijal sa drugim populacijama smreke u Bosni, ali i Europi. 

“Mi smo sabrali materijal po priznatoj metodologiji i uradili analizu. Kad smo radili analizu podataka koje smo dobili, podaci nam se nikako nisu uklapali u sliku Bosne i Hercegovine. Jednostavno, populacija je bila negdje sa strane. Nismo je mogli nikako svrstati. To nas je zaintrigiralo da počnemo kopati dalje”, prisjeća se on ovog uzbudljivog otkrića.

Enigma porijekla

Međutim, da bi mogao uporediti genski materijal sa više europskih populacija, bila mu je potrebna pomoć drugih naučnika. Stupio je u kontakt sa Gregorom Božičem sa Šumarskog instituta Slovenije koji je ranije istraživao populacije smreke u Europi. 

“On je radio neke populacije, imao je iz Njemačke, imao je iz Austrije i iz Slovenije. Rekao sam ‘Hajde da uporedimo moje podatke’. Odjednom dobijemo podatke da se populacija s Vlašića, iz doline rijeke Ugar, jednostavno grupira sa populacijama s područja Jure u Francuskoj. Znači, granica Švicarske i Francuske. Nismo znali što je to. Počeli smo lagano da istražujemo. Nešto smo našli, nešto nismo našli. I onda smo jednostavno došli do zaključka da je sjeme doneseno”, kaže nam on.

Pored molekularno-genetičke analize uradio je i entomološku analizu uz pomoć profesora Mirze Dautbašića. Pošto su se stabla enormno sušila usljed  napada smrekovog potkornjaka (Ips typhographusa) i smrekovog šestozubog potkornjaka (Pityogenes chalcographus), odlučili su uporediti broj insekata u ovoj šumi sa populacijom u drugim šumama. Za potrebe istraživanja odabrana je šuma sa sličnom strukturom vrsta na planini Šator u zapadnoj Bosni, nedaleko od gradića Bosanskog Grahova. 

Postavili su klopke u obje šume. Rezultati su bili zapanjujući. 

“U Bosanskom Grahovu smo prosječno po klopki nalazili oko 350.000 potkornjaka, dok smo ovdje na Vlašiću našli tri puta manje, oko 120.000. Na planini Šator u toj godini imali smo samo 17 stabala koja su se osušila, dok smo ovdje imali 17.000 osušenih stabala. Na području Bosanskog Grahova je autohtona genetička konstitucija, dok su ovdje unešene genetičke konstitucije iz drukčije klime”, navodi Ballian. 

Iako su rezultati naizgled bili kontraintuitivni, oni su potvrdili da je šuma na Vlašiću drukčija. Potkornjak najveću štetu nanosi tokom sušnih godina, kada su biljke slabije i teže se bore protiv najezde. Ipak, kod populacija biljaka koje nisu “programirane” za određene uslove potkornjaci mogu biti pogubni, posebno kada se radi o monokulturama.

“Sa šumama smreke na Vlašću nije bilo problema do unazad 25-30 godina. Zašto? Zato što nisu bile izražene klimatske promjene kao danas. One su se dešavale, ali su bile u granicama tolerantnosti za smreku. Bilo je dovoljno padalina svake godine, kiše i snijega. Proljeća su bila drugačija, jeseni su bile malo drugačije nego sad. Nisu bile vruće i suhe. Zime su bile sa dosta snijega, tako da je smreka dobro podnosila sve te promjene kojima je bilo izložena. U međuvremenu, zadnjih 25 godina, dolazi do velikih problema. Klima se izrazito mijenja. Dolazimo do ekstremnih toplina ljeti. Toplotnih rekorda u jesen. Toplotnih rekorda u proljeće. Zime su bez snijega. Zime su bez kiše. Malo je vode. Biljke počinju da pate. A donesene su sa strane. Fiziološki strahovito pate i to je dobro tlo za potkornjake. Ne treba ni 100.000 potkornjaka da ovdje stradaju desetine tisuća stabala. Može biti njih mnogo manje, jer tri potkornjaka su dovoljna da unište jedno stablo”, obrazlaže Ballian.

Njegov saradnik na istraživanju vlašićke populacije, direktor Slovenskog šumarskog instituta Gregor Božič, slaže se da smreka na Vlašiću nije autohtona. Objašnjava nam kako je došlo do ovog otkrića. 

“Mi smo to uradili na izoenzimima, to su biohemijski markeri. Njih ima puno, ali mi smo istraživali na možda 10-15 njih. Svejedno, istraživanja su pokazivala da je genska struktura populacije Vlašić drukčija od populacija smreke u BiH, a isto je drukčija od slovenačkih i hrvatskih populacija, kao i od njemačkih. Te podatke smo dobili iz Zavoda za šume iz Teisendorfa, od Monike Konnart koja je vodila genetski laboratorij Zavoda za sjemenarstvo i rasadništvo Bavarske. Oni su to radili za svoje populacije. Ja sam kod njih radio magistarski i doktorski rad, tako da su mi dozvolili da uzmem i njihove podatke. Oni su uključivali i francuske populacije koje su analizirali od Mont Blanca pa do Nice”, prisjeća se Božič.

Ballian je sproveo laboratorijsko istraživanje za Bosnu i Hercegovinu, a zatim je rezultate dao Božiču, kako bi to mogli uključiti u jedan zajednički naučni rad.

Ranije su Ballian, Božić i Bogunić 2007. godine u Šumarskom listu objavili naučni rad pod naslovom “Genetička varijabilnost obične smreke (Picea abies /L./ H. Karst.) u bosanskom dijelu Dinarida“. U zaključku su utvrdili da “populacija Vlašić svojom genetičkom strukturom ukazuje da je alohtona, te do detaljnih analiza koje bi se trebale provesti na tom području, reprodukcijski se materijal ne bi smio koristiti ni u kakvom obliku, a posebnim mjerama gospodarenja spriječiti daljnje širenje neželjenih gena iz te populacije”. Međutim, detaljne analize koje bi početno istraživanje smjestile u kontekst drugih europskih populacija nisu nikad napravljene. 

“Napravio sam neki dendrogram na osnovu svih populacija koje sam imao i tamo je bacilo Vlašić u francuske populacije”, nastavlja Božič. “Možda smo zbog toga tvrdili da je sjeme došlo od tamo. To je moguće objašnjenje. Ali poslije smo radili drugu analizu, pregledali genske profile, tad nije više bilo toliko sličnosti sa francuskim populacijama. Sa datasetom kojim mi raspolažemo ne može se sa sigurnošću utvrditi da li je sjeme došlo iz Francuske. Možda jeste došlo, ali sa datasetom koji imamo to ne možemo potvrditi. Ali sigurno je da je populacija drukčija od drugih populacija u Bosni i Hercegovini”, bez sumnje kaže Božič. Da bi se sa sigurnošću moglo utvrditi porijeklo ove populacije naučnicima bi trebao veći dataset ili bi se morala uraditi DNK analiza.

Iskre sa “Ćire”

Pokušali smo rekonstruisati odakle je sjeme došlo preko historijskih podataka. Prema priči koju je čuo profesor Ballian, sjeme smreke je posijano prije stotinu godina, nakon što je požar opustošio velike površine šume na Vlašiću u dolini rijeke Ugar. Nakon toga je navodno Francuska donirala sjeme svojoj saveznici, Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, novouspostavljenoj državi koja je nastala na ruševinama Austro-Ugarske. Hroničari iz Travnika nikad nisu čuli za ovaj požar. Da stvar bude gora, arhiv firme Ugar, koja je u to vrijeme upravljala vlašićkim šumama, izgorio je u Drugom svjetskom ratu. Travničanima je poznat veliki požar iz 1905. koji je progutao preko 500 objekata, ali taj požar nije zahvatio šumu. 

Na osnovu postojećih tragova, odgovore smo pokušali pronaći u tadašnjoj štampi. U prijestolnici Kraljevine SHS, Beogradu, tada je izlazilo nekoliko dnevnih listova. “Listamo” digitalizirane primjerke “Politike” i “Pravde” iz godina poslije Prvog svjetskog rata. Poslije nekoliko dana pretraživanja, napokon se ukazuju prvi tragovi. U brojevima iz augusta 1922. godine, ove novine kroz kratke vijesti izvještavaju o nizu šumskih požara koji su izbili širom zemlje. “Plamen guta milione”, “Šume plamte”, “Propada narodno blago”, neki su od desetina naslova koji se protežu sve do sredine septembra.

Ovi listovi pišu i o dotad neviđenim žegama i suši koji je devastirala usjeve, te gladi koja se pojavila u nekim dijelovima zemlje. Međutim, u ovim vijestima se ne spominje vlašićki požar. Bez obzira na to, pretražujemo dalje, u nadi da ćemo pronaći nešto o donaciji sjemena. Uzalud. 

Kada smo počeli sumnjati u sebe,  suočavajući se sa ćorsokakom u našoj priči, od profesora Balliana dobijamo nove vijesti. U Arhivu Bosne i Hercegovine pronašao je žandarmerijske izvještaje o požaru na Vlašiću. Iskaz svjedoka Milana Kesera, zaposlenika firme Ugar, navodi da je požar izbio 8. augusta 1922. godine, kada je lokomotiva firme Ugar došla u šumu da preuzme balvane. Uskotračna šumska pruga napravljena je u vrijeme Austro-Ugarske za potrebe izvlačenja trupaca iz šume. Tada su lokomotive pogonjene na ugalj. Svjedok navodi da se mašina morala vraćati uzbrdo i da je teško vukla vagone, zbog čega su iz dimnjaka počele izlaziti iskre. On nije primijetio da su iskre izazvale požar, pa je otišao u drugi dio šume. Požar je kasnije primijetio drugi radnik firme Ugar. U izvještajima se također navodi i druga mogućnost, da je požar podmetnut. Iskre iz lokomotive također su prouzrokovale i travnički požar iz 1903. godine. 

Ipak, o donaciji sjemena u arhivu nije bilo ni slova. “Šumarski list”, stručni časopis koji je izlazio i još uvijek izlazi u Zagrebu, također nema informacija o ovom događaju. U njemu su brojni članci koji govore o “francuskom šumarstvu”, na koje se šumarstvo tadašnje Kraljevine SHS treba ugledati, kao i o stručnim ekskurzijama šumara iz Kraljevine u Francusku. Ovaj časopis sadrži i članke koji govore o nedovoljnim količinama sjemena u tadašnjim rasadnicima, zbog čega je mlada zemlja prisiljena uvoziti sjeme. U Arhivu Jugoslavije u Beogradu smo pronašli dokumente koji govore o tonama uvezenog sjemena iz Austrije. Tadašnji upravitelji šuma su prepoznali problem, pa su pokrenuli kampanju sakupljanja sjemena. U izvještajima Direkcije Šuma u Sarajevu koje smo pročitali u Arhivu BiH, navodi se da se u većini srezova nedovoljno sakupljaju šišarke, kao i da je potrebno povisiti cijene, kako bi podstakli veći angažman seljaka u ovoj aktivnosti.

Poslije mjesec dana vraćamo se na Vlašić. Na pašnjaku pored smrekine šume na kojem je za vrijeme naše prošle posjete veliko stado ovaca paslo posljednje jesenje vlati trave sada su prazni obori i pusta pastirska koliba. 15. je novembar i prvi snijeg je već trebao pasti. Stočari nomadi ranije su se povukli u nizine, očekujući ga. Ovaj put smo u ophodnju krenuli sa travničkim fotografom Slobodanom Ličaninom. On je od 1969. do 2007. godine radio u Šumariji Turbe. Objašnjava nam da se lokalitet na kojem se nalazimo zove Paljika, što samim imenom pokazuje da je ovdje nekad zapaljena šuma, možda baš 1922. godine. Ne znajući za priču o stranom sjemenu koje je ovdje posijano, radnici šumarije su davno primijetili fenotipske razlike smreke sa ovog područja.

“Može se zaključiti po vrhovima smreka da nisu autohtone jer su one pri vrhu daleko bogatije i jače nego što su domaće koje možemo vidjeti ovde u neposrednoj blizini smrekinog stabla”, kaže nam Ličanin pokazujući jednoobraznu šumu ispred nas.

Kao čovjeka koji je proveo cijeli radni vijek na ovoj planini, pitamo da uporedi nekadašnje zime sa ovima sadašnjima.

“Krajem oktobra, početkom novembra su najčešće padali prvi snjegovi. Ova godina nam je najbolje pokazala klimatske promjene iz razloga što je, u ovom dijelu gdje se sad nalazimo, snijeg  bivao do jednog metara visine”, prisjeća se.

Naučna istraživanja potvrđuju ono što su mnogi zapazali golim okom. Snježni pokrivač se širom sjeverne hemisfere zadržava sve kraće u toku zime, a naučnici upozoravaju da će ovaj trend postajati sve gori.

Oko nas su vidljivi i drugi znakovi klimatskih promjena. Na mladim stablima smreke profesor Ballian nam je za vrijeme naše prve posjete planini pokazao tragove neočekivanog organizma na ovoj nadmorskoj visini. Na prvu, čini nam se da na vrhu grane vidimo šišarku. Kada smo pogledali izbliza, uočili smo da oblikom odudara od šišarke. Tu “žuč” formira insekt hermes (Adelges tardus), srodnik biljnih ušiju.

– Nekad su se vezali za niže nadmorske visine, a sa klimatskim promjenama idu na sve višu nadmorsku visinu, kaže nam profesor dok se nalazimo u šumi na 1200 metara nadmorske visine.

Europske monokulture

Daleko od toga da je vlašićka šuma smreke izuzetan primjer neautohtone populacije. Zapravo, sjeme smreke masovno se širilo iz dijelova Europe u druge dijelove već stoljećima. 

“Počevši od osamnaestog vijeka, vještačka regeneracija nelokalnim sjemenom postala je uobičajena praksa, uključujući prenos četinara kao što je smreka u velikim razmjerama”, pišu Jansen, Konrad i Geburek u svom obuhvatnom naučnom radu o translokaciji reproduktivnog materijala smreke u Europi.

Ova četinarska vrsta postala je popularna tokom industrijske revolucije i velikog zamaha u izgradnji koji je došao s povećanjem broja ljudi u Europi. Iako smreka raste u ekološkim zajednicama sa bukvom (Fagus sylvatica), potonja vrsta zbog svojih karakteristika nije bila industrijski interesantna. 

“Bukva se koristila samo kao gorivo, a smreka je bila i još jeste ekonomski važna, može se koristiti u građevini i za namještaj. Smreka se sadila zbog svoje isplativosti, pošto je tu novac. Ona je laka za obradu. Nju je lako posaditi i uzgojiti. Cijena jedne sadnice je niska. Industrijski je lako preraditi smreku, a teško bukvu”, objašnjava nam Gregor Božič sa Slovenskog šumarskog instituta kako je došlo do toga da smreka postane dominantna vrsta u plantažnim šumama Europe.

Danas se osjete posljedice ovog širenja u regije gdje ova vrsta nije autohtona.

“Smreka se raširila iz ekoloških regija u nizine. A prirodno tamo ona ne može rasti, nego uz pomoć čovjeka, barem ne u tom postotku. To je sve dobro uspijevalo skoro do danas, nije bilo problema velikih. Sada u vrijeme klimatskih promjena stvari se mijenjaju. Taj optimum se promijenio, a mi imamo puno smreke gdje je prirodno nema. To znači veliki rizik. Te pometnje se sada dešavaju, promijenile su se oborine, ima više suša, ta razdoblja su duža. To se osjeti posvuda, a najviše tamo gdje smreka nije prirodna. Smreka je osjetljiva na visoku temperaturu i sušu, zbog toga je pod stresom. U Sloveniji smreke na primarnim područjima rasta ima samo jedan posto, a ona čini oko jedne trećine zaliha drveta. Te monokulture su vrlo osjetljive”, naglašava Božič.

Klimatske promjene, prije svega duži periodi suše, u sadejstvu sa potkornjakom ogolili su loše odluke iz prošlosti, kada ljudi nisu dovoljno razumjeli tanane odnose u ekosistemima. Milione hektara monokulturnih šuma smreke širom Europe opustošio je ovaj insekt u posljednjih deset godina. Najveće štete zabilježene su u Njemačkoj, Austriji, Češkoj i Francuskoj. Osim ogromne ekonomske štete koju je prouzrokovalo masovno izumiranje čitavih šuma, ekološke posljedice deforestacije teško je procijeniti. Češka, u kojoj 50 posto šuma čine monokulture smreke, “postala je epicentar najezde potkornjaka koji devastira šume Europe, navodi se u naučnom članku grupe autora o potkornjaku u Češkoj.

Dalje širenje stranog gena

Vlašićka šuma se djelimično uspjela oporaviti od odumiranja stabala. Tamo gdje su posječena stabla zaražena potkornjakom, počele su nicati mlade biljke bukve i jele (Abies alba), koje su tu rasle prije požara iz 1922. godine, pokazuje nam Ballian kroz nekoliko primjera.

Ipak, problem je posijan i na druga područja regiona prije nego je otkrivena pogubna veza potkornjaka i neautohtone smreke. 

“Sjeme odavde je, nažalost, distribuirano širom Bosne i Hercegovine i bivše Jugoslavije. S obzirom da je smreka fenotipski jako lijepo izgledala u Modrom polju, ta sjemenska sastojina svake godine se tu sabirale na tone i tone. Po 40 tona šišarki. Od 40 tona, tona je sjemena. Od tone sjemena, milion sadnica. I to se sadilo. Svugdje sad imamo upravo problem, koji vodi porijeklo odavde. Suše se mlade podignute kulture. I to zna biti strašno. Nemaju gene za adaptaciju kao što imaju autohtone”, upozorava profesor.

Osim toga, neautohtonu smreku karakteriše sposobnost ranijeg ulaska u reproduktivni stadij.

“Ona je ranije počela rađati. Ona samim tim, s obzirom da nije adaptabilna, pokušava brzo da ostavi potomstvo. Rađa obilnije i više i upravo zbog toga predstavlja problem”, dodaje on dok nam pokazuje mlado stablo od 20 godina sa šišarkama pri vrhu krošnje.

Sve ovo znači da će nove šumske površine biti pod većim rizikom infestacije potkornjaka, posebno ako imamo na umu da će klimatske promjene donijeti još ekstremnije vremenske prilike. Odluke koje se donesu danas, vidjet će se tek za 40 godina, parola je koju često možete čuti od šumara i naučnika u Bosni i Hercegovini. Mnoge od njih ćemo vidjeti tek u budućnosti, možda dok se budemo šetali šumskom stazom.

Izvor: naratorium.ba