Piše: Ena Osmanović

Danas, kada više od 50% globalne populacije živi u urbanom okruženju, uz prognoze da će postotak rasti do 70% do 2050.godine, izloženi smo konstantnoj stimulaciji i rizicima po naše mentalno zdravlje, posljedično tome i fizičko. Istraživanja su pokazala da upravo gradski život nosi sa sobom oko 40% veći rizik od depresije, shizofrenije, anksioznosti i slično, za razliku od života u ruralnim područjima.

Razlog tome je da smo rijetko u stanju psihološkog i fizičkog odmora u gradovima. Rijetko smo u bilo kakvom dodiru s prirodom, osim nekolicine nas koji uspješno ili bezuspješno gajimo po koju biljku na sunčanoj strani stana, pričajući joj u nadi da će preživjeti.

U stalnom smo pokretu, izloženi ogromnom broju različitih informacija i signala kao što su buka, gužva, saobraćaj, mirisi, svijetla i potencijalne opasnosti ljudskog faktora. Sve ove informacije i uvjeti crpe našu pažnju i energiju što čini da osjećamo stalni mentalni zamor a onda i tjelesni.

Znate li onu „Gdje ti je fokus to ti je život“?

Svakodnevno smo fokusirani ka van, na vanjski glas, na feedback, na to-do listu, na još jedan rok u poslu, na sat kojem fali sati. Iscrpljene pažnje i fokusa liježemo u krevet kako bismo pozitivno odgovorili još jednom jutarnjem alarmu u nizu. Kada smo fokusirani ka unutra, ka sebi, ka svojim emocijama koje zbunjeno kolaju u nama kao na nezaustavljivom ringišpilu? I onaj zov prirode kada se, iako sve rijeđe, javi, utišamo ga i idemo dalje. Restauriramo stanove, automobile, namještaj… A kada restauriramo našu pažnju i naš fokus koji nas čine sposobnim za sve iznad navedeno?

Umorni smo, da, znam.

Na našu sreću, terapija nam je lako pristupačna i u potpunosti besplatna. Imate li ideju o kakvoj terapiji je riječ? Uistinu, riječ je o eko terapiji. Priroda se pokazala kao protuotrov modernim epidemijama poput depresije, gojaznosti, stresa, između ostalog, uzrokovanim tehnološkim bumom.

Šta su aktivni sastojci terapijske doze prirode?

Pioniri rada na ovu temu Kaplan i Kaplan 1970-ih godina iznijeli su teoriju restauracije pažnje ART (eng. Attention Restoration Theory) koja govori da je izlaganje prirodi ne samo ugodno, već i od pomoći u vraćanju i poboljšanju pažnje. ART pretpostavlja da priroda ima sposobnost obnoviti našu pažnju nakon naprezanja i crpljenja mentalne energije.

Fokus u užurbanim gradovima, na poslu ili u drugim stresnim okruženjima zahtijeva dosta napora, za svjesnu i usmjerenu pažnju. U prirodnom okruženju, međutim, Kaplanovi su otkrili da je ljudima fokus širi te da pažnju obraćaju na manje naporan način, skoro nesvjesno, što dovodi do daleko opuštenijeg tijela i uma.

Šta to prirodno okruženje čini restaurativnim za našu pažnju; kako da znamo da li će nam priroda pomoći da se obnovimo, opustimo i podmladimo? Prema ART-u, postoje četiri ključne komponente koje karakteriziraju restaurativno okruženje: doživljaj udaljenosti, doživljaj (meke) fascinacije, te doživljaj obima i kompatibilnosti.

U prirodi smo udaljeni ili odvojeni od svojih uobičajenih misli i briga. Udaljeni smo na način da smo psihički odvojeni od svojih aktuelnih briga i zahtjeva te smo pomjereni od okoline koja crpi našu pažnju i energiju. Sigurna sam da smo svi šetali šumom „prazne glave“.

Nadalje, priroda nam drži pažnju bez ikakvog uloženog truda. Drugim riječima, priroda zadržava našu pažnju bez potrebe da je fokusiramo ili usmjeravamo na određeni način. Nerijetko smo fascinirani nekim prizorom iz prirode, nekim pejzažom. Konkretno, meka fascinacija ART teorije podrazumijeva pojavu kada našu pažnju drži manje aktivna ili stimulativna aktivnost kao što je prigušeni zvuk vjetra ili cvrkut ptica i mirna slika prirode u našem oku, što nam vjerno pruža priliku za razmišljanje i introspekciju.

Komponenta obima u ART-u se odnosi na kvalitetu restaurativnog okruženja koje nas potiče da se osjećamo potpuno uronjeno i angažovano. To znači da okolina nema nikakve neuobičajne ili neočekivane karakteristike, a mi se osjećamo ugodno i opušteno u takvom okruženju jer ne osjećamo strah od nepoznatog.

Dakle, okruženje mora biti barem donekle poznato i koherentno da bi bilo restaurativno. Prirodno okruženje je evolutivno poznato našem umu i tijelu. U ovom kontekstu, poznato ne znači nužno da ste već bili u tačno određenom prostoru, samo da je dovoljno slično mjestima na kojima ste bili kako se ne bi osjećali nelagodno, zbunjeno ili izvan mjesta.

Kompatibilnost kao restaurativna komponenta podrazumijeva osjećaj uživanja i usklađenosti u svom okruženju. Da bi bilo restaurativno, okruženje mora biti takvo u kojem pojedinac bira da boravi unutrašnjom motivacijom i ličnom preferencijom. Ako smo tamo iz eksternih razloga, nije vjerovatno da ćemo doživjeti restauraciju. S obzirom da nam je zov prirode urođen, ne postoji veća kompatibilnost do one čovjeka i prirode.

80ih nas je godina pak Japan upoznao sa terminom shinrin-yoku koji bi doslovno prevedeno značio  kupanje šumom ili upijanje atmosfere šume (eng. „forest bathing“).

Shinrin-yoku je jednostavna mindfulness metoda da budemo mirni i tihi među drvećem i da duboko dišemo promatrajući prirodu oko sebe.

Priroda liječi. Davno su to Japanci znali jer su smatrali da aerosoli iz šume, udahnuti tokom šetnje u prirodi, stoje iza povišenog nivoa prirodnih ubica ili NK ćelija u imunološkom sistemu (eng. Natural Killer cells), bijelih krvnih ćelija koje se bore protiv različitih tumora i infekcija. U naknadnoj studiji, u kojoj su esencijalna ulja cedra emitirana u hotelskoj sobi u kojoj su ljudi spavali, također je pokazano da su ova ulja izazvala značajan porast NK ćelija.

Ovim tezama, pored mnogobrojnih eksperimentalnih istraživanja, svjedoči i pojava neslužbenog pojma poremećaja deficitom prirode (eng. Nature deficit disorder) a koji predstavlja psihološke, fizičke i kognitivne posljedice ljudskog otuđenja od prirode, posebno za djecu u ranjivim godinama razvoja. Novinar i pisac Richard Louv je napisao knjigu Posljednje dijete u šumi: spašavanje naše djece od poremećaja deficitom prirode (eng. Last Child in the Woods: Saving Our Children From Nature-Deficit Disorder).

Dakle, dok se šećemo šumom, udišemo terapeutski zrak i izolovani smo od gradske buke, plinova i izvora umjetnog svjetla, simultano oporavljamo i jačamo naše tijelo i um.

Zapamtimo, priroda je naše intuitivno stanište, a eko terapija naše pravo po rođenju.