Degradacija ili konverzija staništa trenutno predstavlja veliki globalni problem, a nije izuzetak ni Bosna i Hercegovima. Degradacija staništa podrazumjeva prije svega uticaj čovjeka na ekosistem, bilo to izgradnjom urbanih nasilja, prenamjenom zemljišta ili izgradnjom brana na rijekama. Jako bitno je istaći da čovjek izgradnjom infrastrukturne mreže, razvojem poljoprivrede i/ili isušivanjem močvara narušava stanište za mnoge stanovnike tih područja. Degradacija staništa je pojam koji se odnosi na bilo koje izmjene staništa i narušavanje prirodne flore i faune tog staništa.

Kada pričamo o efektima degradacije prirodnih staništa njih je jako mnogo. Prije svega oni se posmatraju na 3 nivoa : globalno, europskom i državnom. Konverzija staništa ne utiče samo na bioraznolikost populacije, nego i ekosistema, vrsta i genetičku raznolikost. Gubitak staništa i druge promjene ekosistema prema Millenium Ecosystem Assesmentu predviđaju da će doći do pada lokalne raznolikosti autohtonih vrsta do 2050. godine. Globalno, predviđa se da će se  broj biljnih vrsta smanjiti za otprilike 10–15% kao rezultat samo gubitka staništa u razdoblju od 1970. do 2050. godine. Svjetske populacije sisara, ptica, vodozemaca, gmizavaca i riba u prosjeku su smanjene za dvije trećine za manje od pola vijeka, otkriva Izvještaj o životu na planeti 2020. svjetske organizacije za prirodu WWF. To je velikim dijelom rezultat uništavanja životne sredine. ( https://livingplanet.panda.org/sr )

Izvještaj o životu na planeti predstavlja sveobuhvatnu studiju stanja naše prirode kroz Indeks života na planeti (Living Planet Index, LPI), koji prati stanje broja populacija divljih vrsta. LPI, obezbjeđen od strane Londonskog zoološkog društva (Zoological Society of London), pokazuje stopu smanjenja od 68% u veličini populacija kičmenjaka između 1970. i 2016. godine. I dok su neki od tih faktora prenamjena zemljišta i trgovina divljim vrstama, glavni uzrok dramatičnog smanjenja populacija jeste gubitak i degradacija staništa.

Slatkovodna biološka raznovrsnost nestaje brže nego u bilo kom drugom ekosistemu. Od 1900. godine nestalo je više od 70% svjetskih vlažnih staništa, a od 1970. populacije slatkovodnih vrsta smanjile su se za 84%, više nego one koje žive u šumama ili okeanima. Svjetske rijeke pretrpane su postojećom i planiranom infrastrukturom, potrošnja vode raste iz godine u godinu, slatkovodna ribolovna područja su prekomjerno eksploatisana, a životi miliona ljudi postaju sve nesigurniji. Slično je i u našem regionu. (https://www.millenniumassessment.org/documents/document.356.aspx.pdf )

Istraživači sa Univerziteta u Padovi upozoravaju da bi najveći italijanski glečer Marmolada, poznat i kao Kraljica Dolomita, mogao da nestane za 15 godina što znači da prijeti i nestanak vrstama tog ekosistema. Što bi bio veliki problem i za vrste koje obitavaju na tom području, jer bi njihovo stanište bilo ugroženo.

Glečer Marmolada, Italija

Aralsko jezero obuhvaćalo je 17 160 km²  2004. godine. Do 1960. bilo je površinom četvrto jezero svijeta (68 000 km²).

Nestanak Aralskog mora u središnjoj Aziji jedna je od najvećih prirodnih katastrofa. Trebalo je samo 40 godina da Aralsko jezero presuši i da ribarske luke nestanu u pustinji, ali u jednom malom dijelu jezera voda se vraća i budi nadu.

Iz srednje su Europe, primjerice — zbog opsežnih krčenja šuma, isušivanja močvara, kanaliziranja riječnih tokova, širenja naselja te razvoja  industrije — nestale mnoge životinjske i biljne vrste. Od 1 677 europskih vrsta kojima prijeti izumiranje, najugroženiji su puževi, školjke i ribe. Više od polovine europskih endemskih stabala, uključujući divlji kesten, je ugroženo, kao i oko petina vodozemaca i gmizavaca. (https://www.europarl.europa.eu/news/hr/headlines/society)

Smanjuje se i broj oprašivača. Jednoj od deset vrsta europskih pčela i leptira prijeti izumiranje. Što nije važno samo za entomološku raznolikost, nego i za floru, koja bi mogla nestati u potpunosti ukoliko se broj oprašivača nastavi naglo smanjivati.

Zabrinjavajuća situacija u svijetu, po pitanju gubitka staništa i nestanka vrsta, je navela svjetske lidere da pokrenu razne projekte i konvencije koje bi se bavile ovom tematikom. Na globalnom nivou donesena je Konvencija o biološkoj raznolikosti (CBD) 1993.godine. U zemljama članicama Evropske unije na snazi su dvije direktive : Direktiva o zaštiti staništa i Direktiva o zaštiti ptica. Bosna i Hercegovina ima Zakone o zaštiti prirode na nivou FBiH, RS i Brčko distrikta. Ono što pojedinac može uraditi u velikoj mjeri može doprinijeti zaštiti staništa i flore i faune. Pazimo gdje i na koji način odlažemo otpad, kako se ophodimo prema rijekama, ne tretirajmo poljoprivredne površine sa previše hemijskih agenasa itd. To su sve načini kojima bar malo možemo zaštiti prirodu planete Zemlje, koja je jedina pogodna za život naše vrste.

Procentualna ugroženost populacija u Evropi

Piše: Emina Sultanović