Piše: mr. sc. Belma Nahić
Prvi mit koji sam kao dijete čula o zmijama bio je da je jedan dječak ostavljao mlijeko svaku noć ispred kuće i tako se sprijateljio s ogromnom zmijom s kojom je mogao i komunicirati na njima jedinstven način. Naravno, sada znam da je to samo mit. Osnovna potreba zmija kao i čovjeka je voda. One nemaju posebne enzime za digestiju mliječnih proizvoda, te će prići mlijeku samo u slučaju da su izuzetno dehidrirane i nemaju pristup vodi. Ali ovo je jedan od bezopasnijih mitova. Nažalost, stvari koje čujemo i učimo o zmijama često nisu tačne i često su u negativnom kontekstu što dovodi do razvijanja predrasuda o njima, što predstavlja potencijalnu opasnost kako za ljude tako i za ove misteriozne gmizavce.
Zmije su prirodno agresivne i osvetoljubljive
Mit koji najčešće dovodi do pojave straha kod ljudi. Zmije u prirodi su oboje, i predator i plijen, zbog čega su izuzetno oprezne. Zbog toga će uvijek prije pobjeći nego napasti nešto što je 10 do 20 puta veće od njih samih. Također, štedjet će otrov da bi kasnije mogle loviti hranu. Ako procjene da postoji stvarna opasnost od koje ne mogu pobjeći, tek onda će zmije napasti. Osim toga, popularno je i mišljenje da su zmije osvetoljubljive. Ne postoje naučni dokazi koji potvrđuju da zmije mogu prepoznati lica ili čak procesirati kompleksne koncepte poput prijateljstva, osvete i slično. Pretpostavlja se da je izvor ovog mita činjenica da u pogodnom staništu za zmije nerijetko će te vidjeti više od jedne kada je sezona parenja.
Na dodir zmije su sluzave i hladne
Ljudi pretpostavljaju da je zmijina koža slična koži vodozemaca. Međutim, zmije pripadaju skupini gmizavaca (Klasa Reptilia:Red Squamata) te je njihova koža prekrivena krljuštima. Za razliku od ljudi, zmije su poikilotermni organizmi (organizmi koji nemaju stalnu tjelesnu temperaturu i njihova temperatura najčešće odgovara temperaturi okoline) zbog čega vlada mišljenje da je njihova koža uvijek hladna na dodir. Ali ipak kada bi dodirnuli zmiju osjetili bi ste da je njihova koža poput glatkog pijeska i zavisno od činjenice jesu li bile izložene sunčevim zrakama topla ili hladna ako je bila na tamnijem, hladnijem mjestu.
Trokutasta glava je znak da je zmija otrovna
Postoji vjerovanje da je trokutast oblik glave identifikacijski faktor za otrovnice. Ovaj mit proizilazi iz činjenice da ljutice (porodica Viperidae) imaju ovakav oblik glave, a otrovnice su. Struktura glave i vilice kod većine zmija donekle je trokutasta, ali to ne znači da su otrovne. Na primjer, zmije iz porodice Elapidae kao što su kobre i koraljne zmije vrlo su otrovne, ali imaju tupe njuške. Azijska zmija loze (Ahaetulla prasina), koja ima preciznu kutnu glavu, bezopasna je za ljude.
Stvarna slika i uloga zmija
Iako su zmije kroz mitove, predanja i religijske priče poprimile epitete opasnih, agresivnih i zlonamjernih životinja, ono što zasigurno znamo da nije mit je činjenica da su ove životinje vitalne za očuvanje zdravlja ekosistema. Zmije održavaju ravnotežu u mrežama ishrane. One igraju integralnu ulogu u održavanju ravnoteže u ekosistemu. Kao što je prethodno navedeno, zmije mogu biti i grabežljivac i plijen. Kada velika populacija plijena privuče i održava veliku populaciju zmija, te zmije postaju plijen ptica, sisara, pa čak i drugih zmija. Također, one služe kao prirodni oblik suzbijanja štetočina. Njihova uloga predatora pomaže u održavanju populacije plijena. Na primjer, reprodukcija glodara ima eksponencijalni rast u odsustvu grabežljivaca, sve dok ima dovoljno hrane. To se posebno odnosi na okruženja u kojima dominiraju ljudi. Istraživanja Univerziteta u Nebraski su procijenila da miševi nanesu štetu od 20 miliona dolara na godišnjem nivou u Nebraski samo. Većina ljudi pokušava suzbiti ove štetočine hemikalijama koje na kraju zagađuju okolinu. Zmije pružaju jednostavnu, ekološku, besplatnu i prirodnu uslugu suzbijanja štetočina. Osim toga, neke zmije poput šumske čegrtuše na istoku SAD-a jedu glodare koji su domaćini krpelja. Ti krpelji su prenosni vektor za lajmsku bolest, koja je opasna bakterijska infekcija koja se može prenijeti na ljude. Kada zmije smanje populaciju glodara, prevalencija lajmske bolesti u okolišu se smanjuje.
Razlog zbog češćih susreta sa zmijama leži i u našem ponašanju. Rapidna urbanizacija koja dovodi do našeg sve većeg širenja u prirodnim staništima zmija ujedno dovodi i do češćih susreta. Međutim, ne samo da ulazimo u njihova staništa već vršimo i njegovu konverziju u poljoprivredne površine što je dovelo do naglog opadanja broja ovih gmizavaca. Zbog toga su se mnoge vrste zmija našle na IUCN listi ugroženih životinja i zaštićene su različitim zakonima u zavisnosti od država. U isto vrijeme postoji napor i trud naučnika da se educira lokalno stanovništvo o zmijama koje se nalaze u njihovim državama, koji su njihovi benefiti i kako postupati s njima ako dođe do kontakta tako da je siguran i za ljude i za ove izuzetno bitne gmizavce.
https://www.conservationjobs.co.uk/articles/disappearing-snakes/
https://coalitionwild.org/save-the-snakes/
https://savethesnakes.org/s/why-snakes/
https://www.mentalfloss.com/article/66503/11-snake-myths-debunked
