Piše: Berin Tukić

Rat, rat se nikada ne mijenja. Ali mijenja sve oko sebe. Ljudske patnje i žrtve su ogromne i neupitne, ali postoji još jedna sfera razaranja koja prolazi neopaženo. Sfera prirode. Usljed opšteg haosa i borbe za preživljavanje, dobrobit prirode često ostaje u drugom planu.

Prije rata

Ratno uništavanje prirode zapravo počinje dugo prije samog konflikta. Osnivanje i održavanje oružanih snaga zahtjeva ogromne količine prirodnih resursa. Resursa koji se eksploatišu iz prirode. U vijestima stalno slušamo o vojnim vježbama i drugim aktivnostima. Sve te aktivnosti trebaju energiju, a energiju najčešće dobivaju iz nafte. Najveće svjetske vojske ispuštaju više CO₂ u atmosferu nego mnoge zemlje zajedno. Postojanje vojske također zahtjeva velike površine zemljišta. Da li se radi o bazama, objektima, poligonima ili bilo čemu drugom, sve zahtjeva velike zemljišne resurse. Procjenjuje se da vojna zemljišta zauzimaju između 1% i 6% ukupne površine zemljišta na svijetu. Vojne vježbe ispuštaju stakleničke gasove u atmosferu, stvaraju disrupcije u krajoliku, kao u kopnenim i vodenim staništima. Ovakve aktivnosti također stvaraju velike količine hemijskog i zvučnog zagađenja kroz upotrebu oružja, eksploziva, vozila i opreme.

Održavanje i zbrinjavanje vojne opreme također je jedan od velikih problema za životnu sredinu. Tokom svog ciklusa upotrebe, konvencionalno oružje, pored hemijskog i nuklearnog, nanose štetu prirodi. Upravo nakon završetka upotrebe nastaje problem zbrinjavanja vojnog otpada. Većina zastarjele opreme i oružja se zapali ili detonira. Također poznati su primjeri odlaganja velikih količina municije u okeane.

Tokom rata

Uticaj samog konflikta na prirodu u mnogome varira. Zavisno od same prirode konflikta. Neki ratovi mogu biti brzi, ali izuzetno destruktivni. Neki mogu biti dugi i vođeni sa malim intenzitetom. Mnogi moderni konflikti izbrisali su tu liniju, vode se dugo i izuzetno destruktivno.

Konflikti visokog intenziteta zahtjevaju i koriste ogromne količine energije, koju većinom dobivaju iz korištenja fosilnog goriva. To zauzvrat dovodi izuzetno visokog ispuštanja CO₂ u atmosferu. Masovna kretanja vozila mogu načiniti fizičku štetu osjetljivim pejzažima i geodiverzitetu, kao što mogu i eksplozivna sredstva.

Upotreba eksploziva u urbanim sredinama stvara velike količine šute i prašine što dovodi do dodatnog zagađenja atmosfere. Namjerni napadi na industrijska i naftna postrojenja mogu imati nesagledive posljedice, ne samo na lokalne, nego na regionalne i globalne ekosisteme.

Mnoga konvencijalna oružja u sebi sadrže razne polutante, a neki su i radioaktivni. Njihovom upotrebom takvi polutanti se ispuštaju u životnu sredinu.

Lagan pristup lakom naoružanju redovno dovodi do povečanog intenziteta lova i krivolova. Takve aktivnosti mogu škoditi divljim populacijama u prirodi. Zaštita područja i vrsta u takvim slučajevima postaje izuzetno komplikovana ili nemoguća.

Uništavanje šuma posebno je zapaženo tokom trajanja ratnih sukoba. Najvećim dijelom je to zbog iznenadne potrebe zajednice za ogrijevom. Ali, uništavanje šuma može se desiti i organizovano od sukobljene strane, u svrhu finansiranja nastavka konflikta.

Povećan broj izbjeglica također vrši pritisak na prirodu. Izbjeglički kampovi mogu ostaviti veliki otisak na lokalnu životnu sredinu, naručito u situacijama kada se ne mogu obezbijediti adekvatni uslovi kao što su vodosnabdijevanje, sanitacije i upravljanje otpadom. Njihova lokacija je također važna zato što izbjeglice mogu pribjeći korištenju lokalnih resursa, kao što je drvo, te tako vršiti dodatni pritisak na lokalne ekosisteme.

Tokom okupacije

Okupacije mogu biti kratke ili trajati decenijama. Iako okupacione sile imaju obavezu da zaštite lokalno stanovništvo, zaštita prirode nije tako jasno definisana. Kao i konflikti, okupacije mogu onemogučiti održivi razvoj, kao i spriječiti investicije. Također postojeći programi zaštite prirode mogu biti otežani ili suspendovani.

Nedostatkom investicija i razvoja, ključna infrastruktura vezana za zaštitu prirode može biti oštećena i uništena.

Kretanje vojnih vozila i osoblja može nanijeti fizičku štetu krajoliku.

Izgradnja zidova, barikada i ograda može premetiti kretanja divljih životinja i onemogućiti lokalno stanovništvo da dođu do resursa na koje se oslanjaju.

Poslije rata

Rijetko se dešava da se moderni konflikt završi „čisto“ i jednostavno. Sukobi malog intenziteta i nesigurnost, mogu da se zadrže još jako dugo. S tim na umu, mnoge od štetnih posljedica koje su zapažene u periodu aktivnog sukoba, mogu se primjeniti i u ovom tranzicijskom periodu, naručito u ranim fazama.

Ovaj tranzicijski period karakteriše slaba kontrola države, što u prevodu na našu temu znači da je politika zaštite prirode gotovo nepostojana.

Velika post-konfliktna prepreka jeste zbrinjavanje otpadnog građevinskog materijala, koji je nastao tokom ratnih dejstava. Ukoliko se tom problemu ne pristupi adekvatno, može doći do ekoloških katastrofa.

Upotreba oružja i druge opreme za sobom ostavlja i dugoročnu zaostavštinu. Mine i druga neeksplodirana sredstva mogu da onemoguće pristup i zagade zemlju i vodu desetinama godina.

Ljudske žrtve, stradanja i ranjavanja ne uništavaju samo živote pogođenih i njihovih porodica. Velike količine medicinskog otpada koji nastaje usred zbrinjavanja ranjenih i stradalih osoba može da doprinese stvaranju dodatnog pritiska na zemljište i podzemne vodotoke, kao i na cijeli ekosistem.

Prilike ?

Iako rat ostavlja nesagledivo loše posljedice po prirodu, briga o prirodi tokom i nakon konflikta, može pružiti priliku za ostvarivanje i održavanje mira, kao i pomoći zemljama u tranziciji na putu ka održivom razvoju. Zajednička upotreba resursa može dovesti do dijaloga između zaraćenih strana. Energetska neizvjesnost može potaći zajednicu da više pažnje posveti solarnoj energiji, dok razaranja mogu omogućiti „zeleniju izgradnju“.

Ipak, ove prilike zavise od pažnje koja se posvećuje prirodi prije, tokom i nakon rata. Ako ne uspijemo da skrenemo veću pažnju na zaštitu prirode prije i tokom sukoba, njeno uništavanje može nam se učiniti prihvatljivo. Ako ignorišemo prirodu nakon konflikta, uskraćujemo sebi priliku za održivim razvojem, ali i postavljamo scenu za buduće resursne sukobe.

Priroda ne smije patiti !