Piše: Boris Lalić

U ono davno doba, kad su na svijetu živjeli zmajevi, borba između čovjeka i prirode bila je glavna borba čovječanstva.

Mislilo se tada, kad su na mjestu nauke stajale bapske i druge priče njima slične, da je borba čovjeka sa prirodom uzvišena na isti način kao Davidova borba sa Golijatom, drugim riječima, da je čovjek u borbi sa prirodom slabiji. Otuda tolike predimenzionirane priče o vukovima, medvjedima, lavovima i drugim zvijerima što se mesom hrane, jer one su se rodile iz braka neznanja i straha, uz dodatak plemenite želje da se sačuvaju pretjerano smioni ljudi.

Onda nam se dogodila historija, ta divna priča o razvoju čovječanstva putem jada i bijede u hiljadama oblika,  a ona nam je pokazala da borba čovjeka sa prirodom zapravo i nije bila toliko plemenita. Jeste u početku, ali kasnije, kad se čovjek naoružao da valja i uz to izmislio novac, odmah je stao sprovoditi teror nad prirodom, čak i po cijenu samouništenja, a sve iz pretjerane ljubavi prema novcu.

Taj su danak ponajviše platili biljni i životinjski svijet, mada nije zanemariva ni šteta što je pretrpio ljudski rod, ili preciznije njegov siromašniji dio, jer bogataši se čuvaju od velikih nesreća pomoću putovanja i odsjedanja u krajevima daleko od  nesreće.

Naša Evropa nekada je na 80 % teritorije bila pokrivena šumom, a sada je taj procenat upola manji. Jednostavnim pregledom Starog kontinenta pomoću Google Earth alata to se može vidjeti i golim okom, da je pola Evrope, posebno u njenim najbogatijim dijelovima, nalik na prodavnicu ćilima – sve sama pravokutna polja i simetrično poredana polja, i na njima kulture koje donose najviše novca.

Zajedno sa šumom nestale su i mnoge biljne i životinjske vrste, a čovječanstvo je shvatilo da to tako nije dobro tek od prošlog vijeka, tako da nas u ovom čeka borba za očuvanje i povratak biodiverziteta, ne samo u Evropi, nego na čitavom svijetu.

No, nisu ni divlje zvijeri sve iste, pa nisu sve ni izgubile borbu protiv ljudi, a to su sve sama stvorenja koja se, gledano kroz prizmu faune, odlikuju visokom inteligencijom, pa čovjek ima čemu da se divi.

Jedna od tih zvijeri, koje su na spisku neprijatelja ljudskih dobara od pamtivijeka, jeste i svima znana lisica. Lisica je s punim pravom ponijela u basnama titulu najlukavije šumske životinje, jer ona to uistinu i jeste, a to najbolje znaju lovci, koji bi mogli ispričati mnoge priče u kojima ih je lisica nadmudrila, ali nije to kod lovaca fazon.

Lisica je zvijer iz porodice pasa. Ima velike uši, koje se odlikuju izuzetno oštrim sluhom, šiljatu njušku sa njuhom ništa manje oštrim od sluha, te veliki kitnjasti rep, koji joj danju služi da ne bi nikada izgubila balans, a noću, kad se svije kao puž, da se ima čime pokriti. Boja krzna joj je crvenkasto-smeđa (riđa) odozgo i bijela odozdo, sa crnim šapama i bijelim vrhom repa. Oči su lisice unikatne unutar porodice pasa – zjenice su njihove vertikalni prorez, isto kao kod mačke; kažu da je divlja lisica načinom života sličnija mački, a pitoma psu.

Da su lisice, žargonski rečeno, mačke od životinja, dokaz je to što nastanjuju sve kontinente izuzev Antarktika. Otuda i različite vrste lisica, ali mi ih nećemo sve nabrajati i opisivati, već ćemo ostati kod tzv. crvene lisice, jer takva je i naša bosanska. Brlog kopaju u zemlji, ili ga prave u šupljinama stijena i stabala. Nisu vezane samo za jedan stan, već ih imaju više, a u nuždi će se zavući i u tuđi, recimo kod zeca ili kod jazavca, s kojima se tada neće ni sukobiti, ali hoće ponekad nastaniti se u tuđem dok je domaćin odsutan, pa kasnije braniti brlog kao da je njoj.

Lisica je obdarena posebno dobrim zapaženjem svega što se kreće, a kako je u stanju i shvatiti kuda te kretnje idu i šta znače, kao stvorena je da izigrava sve živo, uključujući i čovjeka. Od šumskih životinja jedino gavran, taj najveći gospodin među pticama, može nadmudriti lisicu, ali o tome ću pisati u drugom tekstu.

Moja ljubav za lisicu široka je i duboka kao jedna modra rijeka, iz svih ranije pobrojanih razloga (pametna, spretna, lijepa, plemenita), a iznad svega po tome koliko ljubi slobodu.

Lisicina ljubav prema slobodi tolika je da je zbog nje postala najveći lovački izazov Evrope. Dosta evropskih  zemalja, ako ne i sve, smatraju lov na lisicu svojim “nacionalnim sportom”. Nekada su se lisice gonile na konjima i uz pomoć ogromnih čopora pasa, što lovcima opet nije osiguravalo trijumf, a danas kad je takva vrsta lova zabranjena (u Engleskoj se prilikom lova na lisicu smiju koristiti do dva lovačka psa), lovački uspjeh je još i manji.

Zbog tog lovačkog poniženja od strane lisice, a još više zbog dobre cijene lisičijeg krzna, posebno repa, koji se u formi šala još uvijek može pronaći i u ponekoj bosanskoj kući, lovci često pribjegavaju zabranjenim metodama lova protiv ove divne zvijeri, prije svega metalnim klopkama, koje životinje hvataju za noge.

No, ni to nije uvijek dovoljno da se lisici stavi soli na rep, jer ako lisicina ljubav za slobodu i nije jača od grožđa, jeste od vlastite noge, koju će u tom slučaju sama sebi otkinuti i pobjeći na tri noge sa ništa manjom hitrinom nego na četiri.

Ako ni to ne pomogne, ako je uprkos tome nezajažljivost ljudska ipak stigne, onda lisica ima još jednog asa u rukavu – kao sve što je od prirode obdareno razumom, lisica je veoma dobra glumica, a najbolje glumi da je mrtva, jer u tome je njena posljednja šansa. Pogođena lisica napraviće se nepomičnom sve dok je ne strpaju u vreću i potom vreću ostave na miru, a tada će “oživiti” i probati da se vrati smislu svoga života, koji je neraskidivo vezan sa slobodom.

Hiljade godina lova na lisicu nisu urodile plodom kao kod drugih zvijeri, njeno je stanište manje-više ostalo isto, a to je, baš kao i kod ljudi, čitav svijet. To je stvorilo i drugi, hiljadu puta bolji  odnos čovjeka prema lisici, a to je prijateljstvo.

Iako divlja zvijer, lisica je dovoljno pametna da ne grize ruku koja je hrani, a dovoljno je nahraniti je svega nekoliko puta kako bi nas zapamtila. Moja desna ruka, koja je hranila na stotine pasa i mačaka, nikada nije doživjela da joj iko na četiri noge uzme hranu iz ruke tako nježno kao što je to učinila lisica, a to je jedna od divljih koju je moj tetak ranije puno puta nahranio i tako pripitomio. Nju vidjeti kako dolazi, kako preskoči iz mjesta ogradu visoku metar i po bez da se išta čuje, to je događaj koji se pamti zauvijek.

Zbog toga sam stava da bi neka bolja budućnost, koja uključuje i lisicu, morala počivati na prijateljski pruženom dlanu prema lisici, pri čemu taj dlan ne treba da je prazan, već da drži kakvu poslasticu, od kojih je najbolji komad prijesna mesa, ali neće se lisica buniti ni na iznutrice,mesne otpatke, ili čak jabuku ili krišku hljeba s medom, jer mudre lisice jedu sve.