Pišu: Scout Sisters BH (Amila Masleša i Tea Katica)
Priroda i mi smo povezani na mnogo načina.
Ako kažete da niste ljubitelj prirode, ne volite šumu, jezero, rijeku – sigurno vas nikad niko nije odveo da gledate zvijezde, spavate u šatoru, slušate prirodu i vidite mirise! Da, dok se iskre logorske vatre dižu u nebo, osluškujete šumu koja vas okružuje.
Znate, osjećaj sreće i spokoja nije tako nedostižan. Nekad mi maštamo o mnogim stvarima, ali možda upravo noć pod zvijezdama, ili spavanje u šatoru dok dobošuje kiša po šatorskom platnu – znači sreću i mir koji toliko tražimo.
Zamislite samo, sada, ovog trena da ste pored logorske vatre.
Zamislite. Probajte.
Tiho je.
Šuma se čuje.
Jer šumu možeš čuti ako osluškuješ. Govori ti da je sve dobro upravo tako kako je sada. Da je ona tu oduvijek i bit će kad god ti zatreba. Slušaj je, govoriti ti šumom lišća da udahneš i smiriš dah.
Duboko udahneš. Srce polako umiruje ritam. U očima ti zasija odraz logorske vatre.
Gledaš u logorsku vatru. Tako umirujuća. Topla. Ugodna. Pogledom pratiš iskru što se vinu visoko u nebo. Ide gore, gore, do zvijezda.
A nebo je puno. Zvjezdana je večer. Tiha i blaga. Baš onakva kakva i tebi treba. Baš onakva kakva i ti trebaš biti. Zrak je ugodan, ali pohladan. Obrazima ti godi toplina vatre. U rukama držiš šolju toplog napitka koji ti grije grlo, okrijepi dušu, a intenzivnim mirisom te vrati u najljepše sjećanje. Glavom ti prođu slike sretnih uspomena, dok ti se na licu ocrtaje osmijeh.
U smiraju, odlaziš u šator. I spavaš mirnim snom. Jer tu, na tom poljskom krevetu, u vreći za spavanje, snivaš snove pune boja i mirisa. Pune sreće i ljepote života.
I ujutro se budiš dok je trava još mokra od rose. Zrake sunca probijaju se kroz jutarnu izmaglicu. I dan počinješ vrućom kafom.
Sad se možeš vratiti ovdje gdje jesi.
Sretan/a?
Naravno da jesi! Ne možeš prikriti taj dražesni stidljivi osmijeh sa lica. To je okej. I ja koja sam u te iste zvijezde gledala na desetine puta, uvijek kada zatvorim oči i pomislim na zvjezdane logorske noći imam taj isti smješak na licu, smješak nostalgije i jedva čekanja neke nove prilike.
Zato, poslušaj me, daj prirodi šansu! Osluhni cvrkut ptica ujutro kad ustaneš. Dozvoli zrakama sunca da te pomiluju po nosu, ili kapljici kiše da se slije niz obraz. Jer to je okej, to znači živjeti život i biti sretan.
Daj prirodi šansu da je zavoliš, jer ona ti samo dobroga može donijeti. Mirisne borove iglice, najljepše žubore rijeka i potoka, svjetlost svitaca kao iz najljepše bajke… Ah da – jesi li kad šetao po mraku kroz šumarak i ugledao jato svitaca koji su ti osvjetlili put, kao u čarobnoj šumi iz Petra Pana?! Bajke zaista postoje, vjeruj mi! Pođi u planinu, prošetaj šumom i osvrni se oko sebe. Nemoj da te bude strah, priroda osjeti tvoju ljubav i da joj nećeš nauditi. Reci joj da ćeš se brinuti za nju, pomiriši cvijet i dodirni stablo kraj kojeg prođeš, osjeti život prirode! Obećaj joj da ćeš joj pomoći, da ćeš je čistiti i da ćeš uraditi sve što je u tvojoj moći da ona bude zaštićena. Reci joj da ćeš posaditi stablo u dvorištu i da ćeš zaliti cvijeće kad počnu ljetne vrućine.
Daj šansu prirodi, zavoli je, i ona će biti veoma darežljiva i plodonosna. Pazi je i ona će biti još više darežljiva. Daj joj dio sebe i ona je u potpunosti tvoja. To je jedna uzajamna veza davanja i primanja.
Međutim, ako sve ovo što čitaš izaziva neku zbunjenost i nejasnoću, mislim, ako nemaš vremena primijetiti ptice kako pjevaju, niti pčele kako zuje niti uživati u bojama godišnjih doba koje se ispred tebe mijenjaju, možda je vrijeme da usporiš i pogledaš oko sebe.
Okej, ajde da izađemo iz bajkovitog opisa među činjenice i istraživanja…
Istraživanja pokazuju da zbog ubrzanog života ljudi sve više gube kontakt sa prirodom. Samim tim je ne doživljavaju i uopće ne vide! I za djecu i za odrasle, svakodnevni kontakt s prirodom povezan je s boljim zdravljem, oslobađanjem od stresa, pospješenim zdravljem disajnih organa, boljim raspoloženjem, smanjenom pretilošću – nevjerovatno je duga lista dobrobiti s kojima se niti jedan drugi proizvod ne može mjeriti!
Statistike također pokazuju da je ljudska nemarnost i ljudska glupost uništila hektare i hetare šuma, od parkova napravila parkinge i zgrade, zagadila mnoge pitke vode, izgradila hidroelektrane – uništila floru i faunu rijeka… Šta se nalazilo u utrobi tih slasnih riba i morskih plodova kojima se sladiš i u kojima uživaš? Malo plastike, tragovi nafte i svih tih nerazgradivih opasnih otpadnih substanci koje završe u morima i okenaima gdje su morske životinje nastanjene… A koliko je tek šuma zapaljeno tom istom ljudskom nemarnošću i nebrigom?! Koliko je izgorilo stabala koje proizvode kiseonik da bi ti i svi mi mogli udisati svjež vazduh? Koliko je životinja nastradalo, koliko je samo tu nevinih žrtava borova, čempresa, jela i ostalih biljaka?!
Da li shvataš sada?
Ti trebaš prirodu! Ja je isto tako trebam, ali i ona treba nas.
Obratimo malo više pažnje na prirodu oko sebe, barem, održavajmo je čistom i pomozimo joj u opstanku. Nagradit će nas svojim blagodetima višestruko!
Nadam se da ti je sada bar malo jasnija ona moja prvobitna bajkovita priča o uzajamnoj ljubavi, zato otiđi u prirodu. Ako ipak ne možeš kampovati, spavati pod otvorenim nebom, prošetaj obližnjim parkom i naravno ako vidiš papirić na travnjaku, pokupi ga i odloži na zato predviđeno mjesto.
Ovaj blog objavljen je u sklopu poziva za pisanje blogova “Priroda vrišti – ti je opiši!“. Svoje blogove možete slati na adresu info@mislioprirodi.ba.
