Piše: Boris Lalić

Čovječija ribica je prirodni stvor koji se pamti. Sa svojim zmijolikim tijelom, malim udovima i velikom glavom na kojoj nema očiju, upečatljiva je kao neko ko nije sa ovog svijeta.

Čest je to slučaj među bićima koja žive u zonama apsolutnog mraka. Na stvorenjima koja su od tamo vidi se da im svjetlost jeste dala prvobitni oblik, jer sve imaju neke, uglavnom potpuno propale oči, ali isto tako i da ih je dovršio slijepi mrak, od čega su postale veoma neobične.

Dosta tih stvorova, posmatranih iz obične ljudske perspektive, ne može se pohvaliti naročitom ljepotom, prije grotesknim, ali sa čovječijom ribicom druga je priča. Sa svojim prozirno bijelim tijelom i crvenim ušima na vratu (što su zapravo vanjske škrge), čovječija ribica izgleda veoma ljupko i elegantno.

Ti su ljupkost i elegancija još i veći kada je se vidi kako ide po dnu polako, na svojim neobičnim malim nogicama, koje sve četiri zajedno imaju tek deset malih prstića, s kojima i ne može ništa do tako malo hodati pod vodom. Čovječija ribica je neobična i po tome

Ipak, kad zagusti, umije i brzo pobjeći, a tad se koristi cijelim tijelom kao zmija. Ako je se uznemiri pobjegne u mulj, u koji se ukopa tako da se voda zamuti do vidljivosti od samo par centimetara.

Latinski naziv čovječije ribice glasi Proteus anguinus. Endemska je vrsta, vodozemac koji nastanjuje isključivo podzemne vode Dinarida. Kako su Dinaridi uz obalu poprilično šuplji, može je se naći u pećinama Italije, Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, a navodno da su ga ljudi uspjeli nastaniti i u nekim spiljama Francuske i Njemačke. Naraste i do pola metra, a ako se ne povrijedi, u borbi između sebe ili protiv rijetkih predatora, može živjeti i preko sto godina. Jedini predator čovječije ribice jesu prave ribe, kojih srećom u tim podzemnim vodama ima veoma malo.

Ta sreća, da je predatora oko čovječije ribice malo, ima i svoju nesretnu stranu – kao što je malo onih kojima je čovječija ribica hrana, malo je i onih kojima se čovječija ribica hrani; takvo je podzemlje u svemu, škrto i oskudno, ali opet ne toliko da se i u njemu, ko je prilagođen, ne bi moglo mirno i udobno živjeti.

S obzirom da živi na mjestu gdje je tako malo hrane, koja je njemu još nedostupnija jer vijek vjekuje u radijusu od dva metra, naš prozirni i nježni vodozemski prijatelj razvio je jednu neobičnu super moć – i osam godina može proći, a da ne pojede ama baš  ništa. Kao prosječnom čovjeku, spremnom praviti nerede ako ga se ne nahrani bar dva puta dnevno, meni je ova osobina čovječije ribice tako fascinantna da joj, kao vrsti, pomalo i zavidim; ne mogu ni da zamislim kakav je to osjećaj, pojesti nešto poslije osam godina posta!

Iz prehrambenih navika čovječije ribice možemo zaključiti da je riječ o prilično mirnom stvorenju, koje živi životom tako mirnim da godinama ništa ni ne jede, a u staništima neinteresantnim čovjeku da se nastani, ali ne i da napravi od njih turističke atrakcije, ako ne to, onda da im otme vodene tokove kako bi ih kapitalizirao.

Zbog tih ljudskih nastojanja miroljubivi naš dinaridski prijatelj iz podzemlja danas se nalazi u velikoj opasnosti. U Sloveniji, mnoga staništa čovječje ribice već su odavno uništena, uglavnom putem izgradnje hidrocentrala, a bitke redovno gube i u Hrvatskoj, gubeći svoja tajnovita staništa pred hordama radi pomamljenih turista, koji zarad života na socijalnim mrežama maltretiraju nedužne čovječije ribice sa blicevima i drugim izvorima bijele svjetlosti, neprirodnim za duboke pećine.

Od svih dinaridskih zemalja naša je Bosna, ili tačnije Hercegovina, bila i ostala najveće kraljevstvo čovječije ribice. Samo u podzemnim tokovima rijeke Trebišnjice uočeno je preko osamdeset staništa ovog neobičnog stvorenja, koje je prije nekih četiri-pet stoljeća, kad se bosanski čovjek nije zavlačio u pećine jer je vjerovao da tamo žive zmajevi, smatrano upravo za mladunče zmaja.

No, bezobzirni zakoni kapitalizma, koji nalažu stvaranje profita po svaku cijenu, stigli su i u našu zemlju, pa je samim tim i čovječija ribica došla u nezapamćenu opasnost. Da bude gore, naši krivi zakoni čine izgradnju mini hidrocentrala tako unosnim da nema tog ljudskog grabežljivca koji se ne bi polakomio na takvu priliku, koja pod krinkom ekološke proizvodnje električne energije pravi katastrofe nad ekosistemima u kojima su instalirane ove male i nerentabilne hidroelektrane, za koje povrh svega zakonski plaćamo namete sa svakim računom za struju.

To je jedna velika opasnost za čovječiju ribicu, a druga je smeće, koje se u društvima zaostale ekološke svijesti baca gdje god se učini da je zgodno i da nema svjedoka, a to je najčešće u prirodu. Dijelovi tog neodgovornog smeća završe i u podzemnim vodama, dospijevajući do staništa čovječijih ribica, koje od toga ugibaju jer nisu stvorene za prljavu vodu.

Iako je čovječija ribica proglašena za veoma ugroženu vrstu, u našoj zemlji još uvijek nema posebnog zakona koji bi je zaštitio. Dok se to ne dogodi, moramo je štititi kao pojedinci, prije svega odgovornim ponašanjem prema prirodi, a zatim i širenjem svijesti o postojanju i životu čovječje ribice.

Za kraj evo jednog fascinsntnog klipa o čovječijoj ribici sa kanala “BBC earth”.