“Život je jedan veliki dar i zato ga ne treba proćerdati, prokocakati i prespavati. Našli smo milion rješenja i mašina koje nam ubrzavaju stvari, ali imamo sve manje vremena. Ovdje na selu pokušavamo da se vratimo tom iskustvu autentičnog čovjeka, iskustvu naših predaka, koje ne smijemo da zaboravimo ni da preskočimo.“

Piše: Njegoš Tomić

Hladno decembarsko jutro nije nas obeshrabrilo u namjeri da se zaputimo u planinske krajeve prema Dimitoru, u čijem podnožju se nalazi niz živopisnih mrkonjićkih sela, koja mame svojom ljepotom i bez sumnje, izuzetnim ljudima. Jedno od njih je selo Pecka, u kojem se posljednjih godina skuplja sve veći broj prolaznika i posjetilaca, koji žele uživati u pejzažima autentičnog gorštačkog krajolika, ali i posvjedočiti mjestu gdje se tri izvora slijevaju u jedan jedinstven tok formirajući rijeku Sanu. Za one vičnije adrenalinu tu su stijene za penjanje i biciklističke staze, a za one koji bi da uživaju u lokalnoj gastronomiji, da prespavaju ili se druže, a to smo bez sumnje i mi sami, tu je Centar za posjetioce Pecka. Tu će vas dočekati trenutno najpoznatiji stanovnik ovog sela, domaćin Boro Marić, koji upravlja Centrom i koji je ujedno glavni razlog naše posjete.

Naime, Boro Marić je ličnost koja prkosi zakonima „duha vremena“ u kojem se svi žale ili žele negdje da odu, napuste svoje domove i zauvijek se izgube u nepreglednom okeanu globalizacije. Nalazeći za to različita opravdanja, od toga da „ovdje nema ničega“, pa do toga da „ovdje nikada neće biti bolje“, ljudi zauvijek nestaju. Upravo je Boro Marić neko ko u toj bujici nezadovoljstva i ogorčenosti čvrsto stoji kao kamen, dokazujući svaki dan da je život ovdje ipak moguć, ali i da je za takav život prije svega potrebna vjera, a onda i sposobnost.

Na samom početku Boro nas dočekuje u toploj trpezariji. Odmah nas nudi kafom i rakijom. Objašnjava nam kako je u prethodnih mjesec dana molerisao, sređivao zidove i postavljao novi kamin. Nigdje ne žurimo, dali smo sebi oduška i vremena da se polako pripremimo za razgovor, dok je Boro pažljivo motao svoju cigaru čineći isto.

„Djetinjstvo sam proveo kao i većina djece u tadašnjoj Jugoslaviji, poprilično bezbrižno, na narativu „bratstva i jedinstva“. Vrijeme bih možda vratio u 1988. godinu, kada sam još kao dvanaestogodišnjak otišao na moju prvu omladinsku radnu akciju na Petrovu Goru kod Karlovaca. U to vrijeme to je bilo veoma popularno. Stariji momci iz ulice bi se uvijek vraćali sa sjajnim pričama i iskustvima, koje sam upijao i silno želio da ih i sam doživim. Pošumljavali smo mjesec dana. Kao najmlađi nosio sam vodu starijima. Znao se red“, prisjeća se Boro svoje prve radne akcije.

Dobio je zvaničnu pohvalu za svoj trud i uspio da ode na još jednu akciju, koja je sljedeće godine organizovana u Sarajevu.

„Ta energija, ti ljudi… Pa samo da dobiješ tu neku majicu više je značilo od bilo kojeg današnjeg brenda, jer ti si to zaslužio, odradio. To se danas riječima ne može opisati. Dnevno bismo zasadili na hiljade sadnica. Mislim da su to neka prva iskustva koja su me profilisala kao ličnost i navela na put kojim sam kasnije nastavio da hodam, jer tada sam prvi put vidio šta grupa mladih i motivisanih ljudi može da uradi za jedan dan. Nikada nisam bio solo igrač, uvijek sam bio za neku zajednicu, zadrugu, više ljudi, prijatelja, udruženje”, govori nam on.

Kako ističe, energija je došla sama od sebe. Nije je tražio, već je bila tu. Upravo omladinski aktivizam navodi kao jedan od pozitivnih aspekata Jugoslavije, koja je omladinsku energiju usmjerila u pravom smjeru.

„Danas već vidimo nešto posve suprotno. Imam osjećaj da više niko ne vjeruje ni u šta i da je taj „lični“ princip potpuno potisnuo „kolektivni“. Danas više nemamo osjećaj za zajednicu, što je zaista pogubno i rezultate toga vidimo na svakom koraku. Mislim da čovjek ne može sam bez obzira na to koliki je kapacitet. Kad govorimo o toj nekoj energiji danas, ona je bez sumnje oslabljena, ali ne samo kod nas već u cijelom svijetu. Da bismo je ojačali moramo postati svjesniji sebe, razumniji i otvoreniji. Treba da popričamo sa prvim komšijom, dogovaramo zajedničke interese na nivou jedne ulice, mjesne zajednice, pa onda i na nivou grada. Ljudi koji su složni oko nekog cilja, bez sumnje, mogu mnogo više uraditi nego bilo koji pojedinac sam“, uvjeren je on.

Svjestan je da je u modernom dobu teško biti svjestan sebe. U vrijeme kad se od ljudi traži da kao zombiji slijede ideale sa društvenih mreža, sve je udaljeno samo tri klika od nas.

„Tamo vidiš neke savršene svjetove, vidiš neke savršene ljude i figure. Mnogi polaze tim putem i nerijetko završe veoma loše. Ljude kao da je strah da razmisle o sebi. Ne pitaju se ko smo i do kada smo tu, evo baš tu na ovoj planeti, gdje smo rođeni da živimo i radimo. Život je jedan veliki dar i zato ga ne treba proćerdati, prokocakati i prespavati. Našli smo milion rješenja i mašina koje nam ubrzavaju stvari, ali imamo sve manje vremena. Ovdje na selu pokušavamo da se vratimo tom iskustvu autentičnog čovjeka, iskustvu naših predaka, koje ne smijemo da zaboravimo ni da preskočimo. Usporimo malo. Moramo svi znati kako se vatra loži i odakle dolazi mlijeko, kako stvari funkcionišu, kako funkcioniše priroda. Treba da probudimo više osjećaja za sve to, uspostaviti konekciju sa stvarnošću“, naglašava Boro.

Pogled mu odlazi u stranu i zastaje u daljini jedino kada priča o ratu, što je u razgovoru sa njim veoma rijedak trenutak, s obzirom na to da je jedan od onih ljudi koji sagovornike uvijek gledaju u oči. Rat je ostavio neizbrisiv trag na njega i predstavlja jedno veliko iskustvo, ali i trenutak kada je okončano njegovo i djetinjstvo cijele njegove generacije. Dočekao ga je premlad i doživio vrlo intenzivno.

Tokom sveopšteg ludila, upravo je Boro stao u odbranu Emira Derviševića, koji je godinama kasnije pored njega odigrao veoma važnu ulogu u stvaranju Centra za posjetioce Pecka. Međutim, Boro ne ostavlja utisak čovjeka koji smatra da je učinio bilo šta izvanredno. Tu uviđamo da razgovaramo sa čovjekom koji je jedan od onih mnogobrojnih diskretnih heroja, koji su ni manje ni više „ispunjavali svoju ljudsku dužnost“.

„Emir Dervišević je iz jedne veoma stare mrkonjićke porodice koja je imala kuću na mjestu današnjeg Kulturnog centra (nekadašnji Dom ZAVNOBIH-a). Ta zemlja im je oduzeta, pa su se preselili u drugu ulicu gdje su napravili novu kuću. Otac Fadil je radio kao poslovođa u Metalcu. Imao je volove i radio je dodatne poslove sa svima. Znao je da je rat i da je zlo, ali ipak ostao je sa Srbima, jer je smatrao da nema potrebe da odlazi sa svog ognjišta i da je siguran među svojim komšijama. Emir je imao dugu kosu i slušao je Azru. Bio je mnogo zanimljiv lik. Sticajem okolnosti zadesio sam se u situaciji kada je bio predmet maltretiranja i stao sam u njegovu odbranu. Kao mladom čovjeku bilo mi je nezamislivo da ga neko zlostavlja, jer sam znao da je čist kao suza i da nema potrebe da ga bilo ko dira. Rastali smo se se kada je hrvatska vojska ušla u Mrkonjić Grad, mi smo izbjegli, a on je ostao. Kasnije je otišao za Sanski Most, zatim u Sarajevo i naposljetku u Norvešku i Mađarsku“, prisjeća se.

Boro Marić, 1996. godine vraća se u razoren Mrkonjić Grad. Miris smrti je na svakom koraku, ali grad se bez obzira na sve polako vraća u neku normalu, osjeća se neki entuzijazam, ljudi se vraćaju u svoje domove, kreću od nule. Drago im je što su živi i što imaju šansu da opet nastave. Boro Marić i njegova porodica jedni su od tih srećnijih Mrkonjićana.

„Grad je uništen i spaljen, pokidane česme, puštena voda da plavi po kućama. Sjećam se da su ljudi nalazili i po 20-30 cm leda u sobama. Međutim, energija povratka i činjenica da smo se vratili na naša ognjišta bila je jača od svega. Dali smo sve od sebe da se grad i život u njemu obnove. Moja kuća na sreću nije bila zapaljena ni poplavljena, pa smo vrlo brzo stvorili uslove da se moji roditelji vrate. U to neko vrijeme Boro Janković me zove da mu pomognem na Zelenkovcu, pošto on zbog porodičnih obaveza nije mogao da bude stalno prisutan gore. Poslije nekoliko godina izolacije koje su krunisane izbjegličkim iskustvom, opet sam bio u prilici da budem povezan sa spoljnim svijetom. Na Zelenkovcu sam proveo narednih sedam godina. Radio sam tu, vodio likovne kolonije, džez festival. Upoznao sam ogroman broj ljudi, raznih ljudi koji žele da istraže i otkriju neke naše nove destinacije i otkriju neka nova iskustva“, ističe.

Zelenkovac je još jedna referentna tačka za mnoge ljude sa ovih prostora. Smješteno nadomak sela Podrašnica u srcu guste borove šume, kroz koju se probijaju stari rimski putevi, kojima su putovali tragovački karavani i marširale bezbrojne vojske.

„Na početku, često sam bio sam. Nije bilo struje, telefona, interneta, nije bilo ničega. Sjedio bih u kolibi, pisao zabilješke, popravljao nešto okolo. Sjećam se da sam više bio gladan nego sit. U to vrijeme nema ni prodavnice blizu gdje možeš nabaviti hranu. Jeo sam tu neku slaninu i koprive koje naberem. Onda je jednom neko na Zelenkovcu spremio lisičarke, koje sam probao i ostao zatečen! Konačno shvatam da je hrana cijelo vrijeme bila tu! Poslije toga više nije bilo povratka. Ubrzo počinjem da srećem u šumama braću Gašiće, čuvene prirodnjake i gljivare iz Mrkonjić Grada, koji su mi približili svijet prirode koji nas okruženje i potpuno promijenili pogled na moj zavičaj“, prisjeća se Boro.

Upravo na Zelenkovcu je imao priliku da se posveti dubokom promišljanju, ali i da otkrije strast prema gljivama.

“Svijet gljiva je zaista fascinantan. Ta povezanost između njih, biljaka i ljudi. Gljive su svuda zapravo. Kad neki ljudi kažu da ih ne jedu, zapravo, varaju se. Gljive su u hljebu, u siru, kad piješ vino, pivo, svuda su gljive. Gljive su svepristune i one su mi zapravo najveća inspiracija, jer sam kroz njih shvatio koliko smo svi zajedno povezani u jednom ekosistemu”, govori.

Borina fascinacija gljivama dovela je do toga da, zajedno sa poznatim mrkonjićkim mikologom Radom Gašićem, pokrene Udruženje gljivara, koje je cijelu jednu deceniju vrlo aktivno radilo na tome da podigne svijest o važnosti gljiva i njihovoj zaštiti na području Mrkonjić Grada.

“Preuzeo sam na sebe odgovornost za vođenje, dok je Rade Gašić bio ključni stručni oslonac. Do tada je on sam otkrio skoro 700 gljiva u mrkonjićkom kraju, a danas je taj broj negdje oko 2000 gljiva, što je zaista abnormalno visok broj na jednom tako malom području. Udruženje je bilo aktivno sve do 2013. godine i svrha mu je prvenstveno bila edukacija, jer kao što je dobro poznato gljive pored dobrog obroka, ako se ne pazi, mogu biti i fatalan obrok. Stoga smo za tih deset godina našeg rada edukovali ljude i učinili sve da im objasnimo koliki je značaj gljiva, te da ih navedemo da razumiju koliko je važna i njihova zaštita. Znači ako siječemo šume u isto vrijeme istrjebljujemo gljive. S druge strane, svaka gljiva je priča za sebe, kao što je i svaki čovjek priča za sebe. Neke su dobre, neke su loše. Ukoliko svakoj pristupimo kao pojedincu naučićemo mnogo, pa i to da ako spremiš 200 kg vrganja u zamrzivač, dobiješ ekvivalent za 200 kg mesa i to bez kosti. Time, ne samo da čovjek ima nepresušni izvor hrane, već i sjajnu mogućnost da sebi od toga napravi profit”, podsjeća.

U ovom periodu Borin put se ponovo ukršta sa Emirom Derviševićem. Njih dvojica započinju saradnju na nekim projektima, koji će Boru vrlo brzo usmjeriti ka nekim novim idejama i razmišljanjima. Skupa osnivaju asocijaciju „Greenways“, 2007. godine.

„Njegova ideja je bila da osnujemo organizaciju za podršku održivom razvoju i da se bavimo razvojem turizma, odnosno ruralnim razvojem kroz turizam i poljoprivredu. U početku smo se bavili izgradnjom mreže sigurnih puteva i trasa bez mina za kretanje biciklista koji bi htjeli da posjete ovo područje. Zatim mrežu domaćinstava koja bi mogla da ugoste posjetioce. Zapravo, povezivali smo sve ono što bi moglo biti od značaja za nekog ko dolazi sa strane — vodopadi, rijeke, kulturno-istorijsko nasljeđe, itd. Radili smo širom Bosne i Hercegovine. Vidio sam da su ljudi svuda željni normalizacije odnosa i da su spremni da sarađuju jedni sa drugima. Sticali smo iskustvo, poznanstva i u tom procesu došli do Pecke. Brzo smo shvatili da samo tražili baš takvo mjesto za pilot projekat ruralnog razvoja“, pojašnjava nam Boro.

Upravo to su bile prve naznake stvaranja budućeg Visitor Centra, u zgradi gdje se nalazila stara napuštena škola, koja se koristila samo za seoske svetkovine i sahrane.

„Presudno za odabir Pecke je bez sumnje bila rijeka Sana, odnosno izvori te rijeke koji se nalaze u neposrednoj blizini i svakako nadaleko poznato penjalište Pecka. Prije svega prihvatio sam prijedlog prijatelja i arhitekte Milana Blagojevića, koji je u staroj školi vizionarski vidio budući Centar za posjetioce“, ističe Boro.

Stvaranje Centra za posjetioce — Visitor Centar Pecka, počinje 2014. godine u oronuloj i staroj školi, koja je izgrađena 30-ih godina prošlog vijeka. Krenulo se sa ulaganjem 25.000 KM u obnovu krova, fasade, stolarije i podova. Time su stvoreni osnovni uslovi za život. U narednim godinama, u Pecku je uloženo oko dva miliona maraka, iz različitih izvora.

„Konkretno, pored Visitor Centra Pecka proširili smo smještajne kapacitete kroz privatnu investiciju od 500.000 KM, izgradili smo igrališta za djecu, bolder za penjanje, amfiteatar, mostove, uredili pristup i prostor oko izvora rijeke Sane. Nedavno je asfaltiran i pristupni put, koji sam košta skoro milion maraka koje je obezbijedila Opština, a to je naravno velika stvar za ljude koji žive ili posjećuju selo. Dodam li na sve to da je u ovih devet godina obnovljeno i preko 60 privatnih kuća u samom selu, može se slobodno reći da smo u Pecku privukli i mnogo više od toga iznosa. Ima tu još posla naravno. Treba još uvijek da riješimo savremeniju septičku jamu, ivičnjake, trotoare, oborinske vode, korito rijeke Korane itd“, pojašnjava.

Prema podacima iz Centra za posjetioce, Pecku godišnje posjeti oko 10.000 posjetilaca, što je bez sumnje čini jednom od popularnijih turističkih destinacija u banjalučkoj regiji, pa i šire. Kako Boro ističe, Pecka se razvija kao mjesto u kojem se vi i vaša porodica možete osjećati ugodno.

„Pecka je konglomerat svega. Od dobrog druženja sa potpunim strancima i ljudima koji donose iskustva iz cijelog svijeta, do lokalnih priča i druženja sa lokalcima koji će vaš boravak obogatiti autentičnošću i originalnošću ovog prostora. Izvori Sane, dobra kuhinja, penjalište, kvalitetni sadržaji. Sve je to Pecka. Ukratko, dođite i doživite“, govori on.

Zapravo, ovo mjesto je sjajan primjer uspješnog preduzetničkog modela. U njemu je Boro sabrao sva svoja znanja i vještine.

„Završio sam srpski jezik i književnost, volim umjetnost, volim da slikam, volim da fotografišem, imam iskustvo u pisanju projekata, znam da kuvam, bavim se gljivama, vodič sam za brdski biciklizam, znam da se izrazim kroz tekst i fotografiju. Imao sam osjećaj kao svestran sam, a opet nisam ništa konkretno. Visitor Centar Pecka je nešto u šta sam unio sva svoja znanja i sve svoje kvalitete. Mislim da je to nešto što treba da uradi svako na svakom polju, jer drugi put ne vidim. Kum se jednom našalio sa mnom rekavši: ‘Ti si već odavno pronašao sebe, ali sada si pronašao i mjesto’“, zaključuje Boro naš razgovor.

Preuzeto: etrafika.net