Aktivisti koji se protive izgradnji hidroelektrana na rijeci Neretvi trebali bi crpiti inspiraciju iz uspjeha svojih albanskih susjeda u spašavanju Vjose.

Svako ko je putovao na Balkan vraća se sa riječima hvale za prirodne ljepote regije, posebno ako su istraživali čudo koje je Bosna i Hercegovina, sa njenim raznolikim pejzažima ispresijecanim veličanstvenim rijekama.

Jedna stvar koja spaja građane zemlje je bogatstvo rijeka kojima se mogu ponositi, bilo da je to Una, Bosna, Drina, Sava ili Miljacka. Uvjerljivo najslavnija od svih njih je Neretva, koja se proteže oko 225 kilometara od svog izvora u planinama Zelengora i Lebrsnik do Jadranskog mora. Za one koji su posjetili mostarski Stari most – koji je prošle sedmice obilježio 30. godišnjicu ratnog razaranja – slaveći njegovu obnovu – znaju da je voda veličastvenih boja ispod tog mosta upravo Neretva. Ovi hipnotizirajući tokovi se teško zaboravljaju.

Budućnost Neretve je, međutim, ugrožena izgradnjom različitih hidroenergetskih projekata. Uprkos predanom protivljenju ovim konstrukcijama, vrijeme ističe.

Različite nevladine organizacije i aktivisti Koalicije za zaštitu rijeka u BiH i dalje se suočavaju sa razornim uticajem koje će predložena gradnja imati na cijelu Neretvu, ali mnogi izražavaju zabrinutost da je već prekasno. Neretva je, prema Red Bullu, sponzoru skakanja sa Starog mosta, “najhladnija rijeka na svijetu”.

Osim privlačnosti za ovisnike o adrenalinu, Neretva se može pohvaliti i jedinstvenim ekosistemom, od kojih veliki dio tek treba u potpunosti istražiti. Postoje vodene vrste i autohtoni životinjski svijet, plus flora i fauna, koji uspijevaju u ovim jedinstvenim uvjetima. Neke vrste, poput mekousne pastrmke (Salmo obtusirostris), su ugrožene. 

Prijetnje ovim staništima ne mogu biti opipljivije i trajnije. Amir Variščić, iz Zelene Neretve, opisuje razvoj događaja kao čin ekocida, masovnog uništavanja prirode od strane ljudi. Projektom Gornji horizonti isušit će se tri pritoke Neretve (Buna, Bunica i Bregava), dok hidroelektrana Dabar koju su izgradili Kinezi “uništiće četiri Emerald i dva Ramsarska područja”.

S obzirom da se Neretva bori da se njeni vapaji čuju, slučaj Albanije mogao bi pružiti ne samo inspiraciju već i opipljive prakse za zaštitu okoliša.

Rijeka Vjosa, koja izvire iz Grčke i uliva se u Albaniju u dužini od ukupno 272 kilometra, slična je studija slučaja kada je u pitanju izloženost opasnosti. Oko 45 hidroelektrana planirano je širom ovog prostranog regiona, što prijeti monumentalnim promjenama.

Međutim, obim aktivizma bio je toliki da je albanska vlada bila prisiljena stvoriti novi nacionalni park da zaštiti rijeku i njene pritoke. Opisan kao „prvi nacionalni park divljih rijeka u Evropi“, primarni cilj je „zaštita prirodne bioraznolikosti zajedno sa njenom osnovnom ekološkom strukturom, podrška ekološkim procesima i promicanje obrazovanja i rekreacije“. To je vrijedan i plemenit poduhvat, koji zaslužuje priznanje i replikaciju.

Ovaj korak je s pravom opisan kao historijski, a albanski premijer Edi Rama zaslužuje priznanje za iskazanu hrabrost. Da postoji Nobelova nagrada za zaštitu životne sredine, on bi bio jak kandidat; iako bi njegova tvrdnja bila ugrožena predloženom izgradnjom brane Skavica.

Prema navedenom primjeru, Albanija je u dobroj poziciji da sarađuje s vlastima Bosne i Hercegovine na savjetovanju o stvaranju sličnog nacionalnog parka koji pokriva Gornju Neretvu, ako ne i šire.

Objašnjenje tehničkih specifikacija o tome kako najbolje postupiti – uključujući kompenzaciju kada je to potrebno, kako bi se vlasti izvukle iz prethodnih poduhvata, uz istovremeno osiguranje moratorijuma na buduće gradnje – moglo bi osnažiti donosioce odluka da preduzmu teške, ali neophodne korake.

Primjer Albanije može potaknuti debate koje mogu pomoći u stvaranju političke volje potrebne za presjecanje stiska posebnih interesa. Ako to može Albanija, onda to može i Bosna i Hercegovina, ili bi tako trebalo argumentirati.

Često uočena fragmentacija Bosne neizbježno komplikuje sliku. Njena dva entiteta, Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska, često su u zavadi i loše raspoloženi za kompromise. Neretva, kao i druge rijeke, prelazi same podjele sadržane u Dejtonskom mirovnom sporazumu u Bosni iz 1995. Godine.

Međutim, Albanija je takođe pokazala kako se radi u svim jurisdikcijama, angažujući susjednu Grčku na planovima za prekogranični park Aoos-Vjosa (Aoos je grčki naziv za rijeku) koji će biti uspostavljen u dogledno vrijeme.

Međunarodna zajednica također treba biti spremna da izdvoji dodatna sredstva kako bi osigurala da budući nacionalni park za Neretvu i njene pritoke donese opipljive koristi pogođenim lokalnim zajednicama. Potencijalne dobitke u smislu izgradnje povjerenja i povezivanja ljudi također ne treba potcijeniti.

Vjosa i Neretva su prirodni dragulji koji bi trebali zanimati ljude izvan lokalnih zajednica pogođenih takozvanim „razvojom“ koji će uništiti ogroman turistički potencijal koji postoji. Imperativ je pojačati glasove onih koji su se podigli protiv buldožera, jer hrabri napori direktne mobilizacije mogu samo tako dugo spriječiti gradnju.

Izgradnja saradnje između Albanije i Bosne oko ekoloških rješenja može pomoći u generiranju domaćih odgovora na probleme od globalnog značaja. Ako vlade neće preuzeti vodstvo, oni koji su posvećeni očuvanju prirode moraju postaviti temelje za potencijalno partnerstvo.

Izvor: balkaninsight.com