Piše: Emir Delić
U današnjem turbulentnom svijetu, u kojem često svjedočimo konfliktima između ljudskih aktivnosti i prirodnih procesa, a isti proizlaze iz činjenice da ljudska djelovanja, kao što su urbanizacija, industrijska proizvodnja, prekomjerna eksploatacija prirodnih resursa, invazivne vrste, zagađenje zraka i vode, često imaju negativne posljedice po prirodu, postoji jedna mudra istina koju ne smijemo zaboraviti: naša sudbina čvrsto je isprepletena s prirodom, a očuvanje te veze postaje ključno za održivu budućnost našeg planeta. U srcu Bosne i Hercegovine, skriveni u idiličnim planinama, gustim prašumama i na obalama posljednjih divljih rijeka Europe, leže zaštićena područja koja su postala most prema održivijem sutra, njih 46, od toga 34 u Republici Srpskoj i 12 u Federaciji BiH. U Brčko distriktu dosad nijedno područje nije proglašeno zaštićenim, a Livanjsko polje i močvara Bardača su međunarodno priznata područja zaštite prema Ramsarskoj konvenciji o vlažnim staništima, no na domaćem nivou nemaju adekvatnu zaštitu.
Činjenica da svega oko 3,5% našeg teritorija čini zaštićena područja, što BiH svrstava na zadnje mjesto u Europi, ukazuje na izrazito nisku razinu svijesti o očuvanju prirode. Ova brojka je alarmantno niska i ne odražava nužnu brigu o ekosistemima koji nas okružuju. Međunarodna unija za zaštitu prirode (IUCN), kao i Europska unija zagovara da svaka zemlja treba da zaštiti minimalno 10% svoje teritorije kroz različite kategorije zaštite. Očuvanje prirode postaje sve važnije kako globalni izazovi rastu. Postaje suviše očito da se u bliskoj budućnosti sukobi neće voditi zbog resursa poput nafte i plina, već će se voditi za osnovne životne resurse poput pitke vode i čistog zraka. Ovo je već primjetno u nekim afričkim državama: Sudanu, Egiptu, Nigeriji, Eritreji, Somaliji, Etiopiji i dr., koji se suočavaju s dugotrajnim sukobima zbog vode (jezero Čad), koji su povezani s kontrolom vodnih izvora – rijeka i jezera; a slična sudbina čeka i zemlje globalnog sjevera, ako nastavimo ignorirati poziv u pomoć koji nam priroda svakodnevno šalje. Ukoliko pod hitno ne ograničimo povećanje prosječne globalne temperature na manje od 1,50 C do 2030. godine, kao ključni cilj, nećemo više moći izbjeći najgori scenarij klimatskih promjena: ekstremne prirodne katastrofe (suše, požari, zemljotresi, poplave, erozije, i druge), koje će se dešavati čak 3-4 puta godišnje u ogromnim razmjerama. Porast razine mora vjerovatno će prvo potopiti Maršalove otoke – otočni arhipelag u Tihom okeanu, koji uključuje više od 1000 grebena i otočića; kao i mnoge druge. Gubitak poljoprivrednih resursa, manjak vode i hrane dovesti će do sukoba i masovnih klimatskih migracija, stvarajući političke i sigurnosne izazove širom Balkana, Europe i svijeta. Širenje bolesti prenosivih putem insekata, kao što su malarija i denga groznica iz Afrike postaje još dramatičnije, kako se Europa sve više zagrijava. Topliji klimatski uvjeti stvaraju povoljna nova staništa za ove vektore zaraznih i potencijalno smrtonosnih bolesti u Europi. Gubitak bioraznolikosti, ubrzano smanjenje staništa i sveprisutne klimatske promjene sve su snažniji podsjetnik na to, kako je priroda krhka pod nemilosrdnom pohlepom i pritiscima čovjeka i kako naša uzurpacija prirodnih staništa može imati dalekosežne posljedice po biološku raznolikost. Očuvanje raznolikosti života na Zemlji i zaštita osjetljivih ekosistema nikada nisu bili važniji.
U međuvremenu, u Bosni i Hercegovini, suočavamo se s problemom ilegalne eksploatacije šuma i drveta koje izvozimo u bogate zemlje Europske unije, a uvozimo finalne proizvode (namještaj i ostalo) od tog istog drveta po enormno višim cijenama. Ovo je jedan od razloga zašto je nužno intenzivirati napore u zaštiti naše prirode. Također, potrebno je uspostaviti jasne zakone i upravljačke strukture kako bismo spriječili neodgovorno ponašanje, kao što je slučaj sa devastacijom prašume na Plješevici kod Bihaća tijekom migrantske krize 2020. godine, za što nitko nije odgovarao.
Zaštićena područja: Ključna karika u ostvarivanju klimatske neutralnosti Europe do 2050. godine
Klimatska neutralna Europa označava ambiciozan cilj Europske unije da kroz europski zeleni plan (The European Green Deal) do 2050. godine postane prvi kontinent koji ispušta nula emisija stakleničkih plinova u atmosferu, pomoću sistema koji apsorbira više ugljika nego što ga emitira, a naziva se ponor ugljika. Glavni i najveći prirodni rezervoari ugljika su oceani, tlo i šume. Ova ambicija znači da bi emisije stakleničkih plinova iz različitih sektora, kao što su energetika, promet, industrija, šumarstvo i poljoprivreda, trebale biti smanjene do te razine da se izbalansiraju ili neutraliziraju putem različitih mjera i tehnoloških rješenja. Ideja klimatske neutralnosti temelji se na priznanju hitnosti potrebe da se zaustavi globalno zagrijavanje i ublaže ozbiljne posljedice klimatskih promjena. Njezina važnost prepoznata je i u Pariškom sporazumu (The Paris Agreement), koji je potpisalo 195 država, uključujući BiH, u decembru 2015. godine. Ovaj sporazum implicira prestanak korištenja ugljena za proizvodnju električne energije najkasnije do 2040. godine, te do 2050. godine prestanak korištenja prirodnog plina za proizvodnju struje i gotovo potpunu eliminaciju upotrebe naftnih derivata za transportne potrebe. U procesu postizanja klimatske neutralnosti u Europi do 2050. godine, važno je razmotriti i ulogu zelene, ekološke, energetske i digitalne tranzicije u Bosni i Hercegovini, koje predstavljaju ključnu komponentu u naporima za smanjenje emisija stakleničkih plinova, dekarbonizaciju zgrada, razvoj cirkularne ekonomije i biogospodarstva i ostvarivanje klimatskih ciljeva.
U Europi i širom svijeta primjećuje se rastući interes za uspostavljanjem novih zaštićenih područja, održivim urbanim planiranjem, uključujući gradnju zelenih i ekološki osviještenih nebodera i drugih stambenih objekata s inovativnim dizajnom. Ovi projekti smanjuju negativni utjecaj na okoliš, promiču urbanu poljoprivredu i koriste fasadne boje koje pročišćavaju zrak, čime stvaraju urbane sredine koje su ekološki prihvatljivije i ugodnije za život. Dok se Europa ambiciozno usmjerava prema postizanju klimatske neutralnosti do 2050. godine, Bosna i Hercegovina, kao njen zeleni smiraj na Balkanu, ima priliku igrati ključnu ulogu u ovom globalnom naporu. Zaštićena područja u našoj predivnoj zemlji predstavljaju ne samo prirodne oaze, već i laboratorije za održivost. Ona su most koji nas povezuje sa stvaranjem ravnoteže između čovjeka i prirode, između napretka i očuvanja. Mnogi naši građani možda nisu ni svjesni da u BiH postoji čak 12 prašuma (Perućica, Janj, Bobija, Ravna Vala, Mačen do, Lom, Plješevica, Žuća Ribnica, Trstionica, Crni Vrh, Malovčića dolina i Masna luka), koje predstavljaju pravu riznicu bioraznolikosti na Balkanu i Europi. Naravno, da ne bude zabune ne govorimo o tropskim kišnim šumama (tzv. džunglama) koje se javljaju blizu ekvatora, već pod pojmom ‘prašuma’ podrazumijevamo šume u kojima nikada nije bilo ljudskog utjecaja (sječe) ili je bio neznatan, same se obnavljaju, a javljaju se u našem umjerenom klimatskom pojasu. Bioraznolikost u ovim prašumama izuzetno je visoka, što čini ova područja biološki dragocjenima. Mnoge vrste flore, faune i fungia, prilagođene različitim slojevima i mikroklimama unutar prašume, zajedno stvaraju složene ekosisteme.
Zaštićena područija u BiH su registrovana i u Svjetskoj bazi zaštićenih područja – WDPA (World Database on Protected Area). Ova baza služi kao međunarodni resurs i referenca za praćenje i upravljanje zaštićenim područjima širom svijeta. Uključivanje bosanskohercegovačkih zaštićenih područja u WDPA omogućava međunarodnoj zajednici da prati, razmjenjuje informacije i surađuje na očuvanju biološke raznolikosti i prirodnih resursa na ovim teritorijima, pružajući važnu transparentnost i prepoznavanje globalnih napora Bosne i Hercegovine u očuvanju svojih prirodnih resursa, staništa i bioraznolikosti. Kako bismo aktivno radili na ublažavanju utjecaja klimatskih promjena potrebno je implementirati strategije za uspostavljanje i povećanje površine pod zaštićenim područjima u BiH, a one uključuju prije svega kreiranje novih i jačanje postojećih zakona koji podržavaju zaštitu prirode, edukacija građana i lokalnih zajednica o važnosti zaštićenih područja, te aktivno surađivanje s međunarodnim organizacijama i partnerima kako bismo osigurali finansijsku i tehničku podršku za zaštitu i upravljanje zaštićenim područjima, jer upravo nacionalni park koji spada u kategoriju II zaštite prema IUCN (Međunarodna unija za zaštitu prirode), predstavlja najskuplji oblik zaštite prirode u BiH, jer zahtijeva poseban pravni okvir i organizacijsku strukturu (direktor, osoblje, resurse za poslovanje, upravni i nadzorni odbor), kako bi pravilno funkcionisao i ispunjavao svoj primarni cilj, a to je zaštita prirode.
Sve gore spomenute inicijative i zaštićena područja u Bosni i Hercegovini zasigurno predstavljaju pozitivne primjere očuvanja prirode u našoj zemlji. Međutim, dok smo svakako napravili korake u pravom smjeru, još uvijek postoji mnogo posla pred nama kako bismo se približili europskom standardu od minimalno 10% zaštićenih područja u ukupnoj površini jedne zemlje. Ogromni potencijal za zaštitu prirode i očuvanje biološke raznolikosti definitivno postoji u BiH, koja obiluje prekrasnim pejzažima, šumama i prašumama, divljim rijekama, dinarskim planinama i bogatom kulturno-historijskom baštinom, koja čeka da bude adekvatno zaštićena i očuvana za buduće naraštaje.
