Piše: Adna Mrguda

Prije nekoliko mjeseci sam sjedila na kafi sa jednim naučnikom, koji je igrom slučaja mojih godina. Tek smo zagazili tridesete ali tok našeg neobaveznog razgovora, tačnije druženja, je kao da smo u ozbiljnim šezdesetima.
Mislili smo pričati o jednostavnijim svakodnevnim stvarima, poput obaveza koje nas okupiraju ali i o profesionalnom obavezama koje su, posebno sa njegove strane, izuzetno bitne i važne za naše poznavanje svijeta. Imala sam priliku nekoliko puta razgovarati sa ozbiljnim naučnicima iz različitih oblasti ali nikada do sada sa naučnikom mojih godina, i to onim koji kaže jasno da svijeta neće biti za pedesetak godina – u najboljem slučaju stotinu. Ne znam zašto, ali ovaj put sam prvi put nekome instant povjerovala i automatski osjetila grč u stomaku koji se u milisekundi pretvorio u egzistencionalnu krizu. Ili možda krizu identiteta.

Kako misliš da tako brzo više neće biti svijeta? Pa zašto se trudim sačuvati svaki dan tuđi život i smanjiti patnju prakticiranjem veganstva? Zašto svoj karbonski otisak smanjujem ne kupujući fast fashion i živeći kroz različite oblike smanjenja otpada? Vjerujući evo već godinama da je veganstvo jedini oblik usporavanja klimatskih promjena i čišćenja karmičkih puteva. Zašto zatvaram vodu kada perem zube i recikliram stotine tegli i plastičnih posuda? Zašto prakticiram yogu i meditaciju kako bih se prisjetila da smo svi jedno?

“Ali Adna, to je tako jer se družim sa ljudima koji čak i od mene bolje znaju stanje u kojem se naša planeta nalazi. I jeste to što ti radiš najbolji oblik djelovanja u skladu sa prirodom ili ovim načinom života u urbanom gradu.”, bio je odgovor koji me nije utješio nimalo, jer narednim danima nisam imala isti onaj drive koji me vozi evo već godinama.

Nemojte da mislite da sam do sada živjela u nekom ružičastom balonu koji ne zna za realni svijet nuklearnih zračenja koja su i sada prisutna kod nas, kao i porodica bez primanja koja žive u trošnoj kući bez struje i vode ili o tome kako dijamanti nisu ženini najbolji prijatelji zbog eksploatacije afričkog kontinenta i nasilja, između ostalog, naravno. Do toga kako se svaki dan ubija tri milijarde životinja na kopnu i u moru radi hrane. Ali i pored svega toga, trudim se živjeti u skladu sa etičkim principima koji zagovaraju slobodu izražavanja, nenasilja kako prema ljudima, tako i prema životinjama, ali i u skladu sa prirodom kao jedinom realnošću koju imamo. Šta drugo čovjek može uraditi? Živjeti kao da ne postoji sutra, kao što realno za nas sve u jednom trenutku i neće postojati?

Mi se jesmo odmakli od jednostavnih načela života u manjim zajednicama gdje je osnovna briga bila sačuvati polje pšenice od suše kako bismo mogli od nje zaraditi za hljeb, a ne razmišljati o dalekoj budućnosti ili svojim precima. Harari piše nešto dosta realno o tome: “Većinu ratova i revolucija u istoriji nisu uzrokovale nestašice hrane… Jugoslavija je 1991. godine imala i više nego dovoljne resurse da hrani sve svoje građane, pa ipak se raspala uz užasno krvoproliće.”

Takvog svijeta nema više, zagazili smo duboko. Patnja je uvijek postojala i ljudi su se borili na različite načine, samo mi nije jasno zašto se ne vrišti o tome na sva zvona, sada kada nam se bliži kraj dok svjetski zvaničnici ispijaju kafe i prave partye u svojim luksuznim vilama i jahtama? Novac pokreće sve ali to sve sutra neće biti zbog želje za moći i diskonekcije sa prirodom. Pa šta onda slave?

Klimatske promjene su evidentne, to se ne može više poricati. Bilo je potrebno da jedna djevojčica poput Grete podigne bunu u cijelom svijetu da bi se kreirao EU plan i strategija smanjenja emisije gasova do 2050. kako bismo MOŽDA imali priliku sačuvati našu planetu od totalne destrukcije. Dok svi žurimo za svojim svakodnevnim problemima zaboravljamo da svaki naš korak koji napravimo od trenutka kada se probudimo do kad se vratimo u krevet za kraj dana utiče na te klimatske promjene, odnosno na našu budućnost. To nije nešto izvan nas ili nešto što nas neće dotaći, o čemu trebaju da se brinu neki drugi ljudi. Kako se probuditi iz tog sna?

Društvo čine pojedinci koji kreiraju budućnost kroz različite oblike djelovanja. Civilno društvo je snaga promjena ali zašto ne pravimo promjene? Upravo ovdje kod nas u BiH imamo velike probleme koji su rješivi ako se udružimo i posmatramo ih iz perspektive zajedničke budućnosti. Ali ne! Oni bi sada da ratuju. Like, really? Ništa pametnije nemate da radite? Pa i nemate, takvi kapaciteti nisu sposobni da razmišljaju o budućnosti svijeta kao cjeline ali jesu iz ugla egoizma koji hrani njihovu sujetu, i naravno želju za moći.

U našoj zemlji na svim frontovima se odvijaju katastrofalni gubici i nemar, od zdravstva do ljudskih prava, sve i jedan problem se isprepleće i mi upiremo prstom jedni u druge dok ustvari samo treba da se ujedinimo. Treba prestati sa mržnjom i prebacivanjem krivice, moramo osnažiti našu kolektivnu svijest.

Nisam protiv nečega, jer kako poznafi psiholog Carl Jung kaže: “What you resist persists” zato sam ZA ljubav, suosjećanje, mir i budućnost.

I da, slavim novembar kao mjesec veganstva vjerujući i dalje u budućnost, da će svijeta ipak biti jer vjerujem da je moguće probuditi se iz nesvjesnog postojanja.
“Prepoznavanje vlastitog ludila je, dakako, znak buđenja zdravog uma, početak iscjeljivanja i transcendencije.” Eckhart Tolle