Skrivena plastika: Da li znaš šta žvačeš?

Piše: Belma Nahić

 

Prema posljednjim izvještajima Svjetske banke svaka osoba dnevno proizvede 1 kg otpada. Osim činjenice da svakodnevno stvaramo otpad, također ga bezobzirno odbacujemo u okoliš, ne razmišljajući o posljedicama koje proizilaze iz toga. Ponekad čak i nismo svjesni da proizvodimo otpad koji se ili jako teško ili se uopšte ne razgrađuje. Takav je slučaj i sa žvakaćim gumama. Koristimo ih da bismo ublažili glad, zadovoljili potrebu za slatkom hranom koja nema puno kalorija, za koncentraciju dok učimo, da se riješimo nikotinske adikcije ili jednostavno da osvježimo dah i zaštitimo zube. Koliko volimo žvakaće gume govori i činjenica da se godišnje proda 374 biliona komada. Ako uzmemo za prosjek da jednu žvaku žvačemo pola sata to znači da u godišnjem prosjeku ljudi potroše 187 biliona sati žvačući ih.  

Najveći ekološki problem žvakaćih guma jednostavno je činjenica da one nisu biorazgradive. Materijal od kojih se proizvode u sebi sadrži različite sintetičke polimere poput polivinil acetata koji se koristi za proizvodnju ljepila, poliizobutena koji se koristi za proizvodnju guma i polietilena koji se koristi u proizvodnji plastičnih kesa i boca. Čak 25-30% baznog sadržaja za njihovu proizvodnju je napravljena od ovih materijala. 

Zbog činjenice da sadržavaju plastične komponente u sebi to ih čini i izvorom plastičnog zagađenja u prirodi. Poslije cigaretnih opušaka one su drugi najčešći oblik otpadaka. Žvakaće gume su krive za 250 000 tona smeća godišnje. U nekim zemljama problem zagađenja žvakaćim gumama je postao toliki da su ili ograničili njihovu prodaju ili je u potpunosti zabranili. Singapur je 1992. godine zabranio njihovu prodaju, uvoz i korištenje u čitavoj državi. Međutim, samo 10 godina nakon zbog pritiska raznih lobija morali su dopustiti prodaju “medicinskih“ žvaka.  Mnoge zemlje su introducirale i korpe samo za otpad žvakaćih guma što je u pojedinim zemljama reduciralo ovaj problem za 46%.  

Ali ipak određeni dio ovog vida otpada završi ili na ulici ili u našim vodotocima. Na primjer, u Britaniji je preko 90% pločnika prekriveno otpadom žvakaćih guma. Obzirom, da većina brendova ne proizvodi biorazgradive žvake, njihov otpad na našim ulicama se ne razgrađuje već se nakuplja i često je prepoznatljiv kao crne okruglaste mrlje na asfaltu. Pred Olimpijske igre u Londonu, grad je tri mjeseca čistio londonske ulice i uklonio preko 300 000 komada. Također, Britanija potroši oko 150 miliona funti godišnje na uklanjanje ovog problema.  

Dio koji ne završi na zalijepljen na asfaltu, onda završi u našim rijekama i morima. Žvakaća guma koja putuje s mjesta na kojeg smo je bacili, preko rijeka i mora onda završava u ribama i morskim životinjama. Kroz svoje putovanje je nakupljala različite toksine koji se akumuliraju u ribama i morskim plodovima i koje mi koristimo u svojoj ishrani. Još uvijek nije poznato definitivno vrijeme neophodno za razgradnju žvakaćih guma. S obzirom na to da je potrebno čak 50 godina da bi započela njihova razgradnja pretpostavlja se da u prirodi žvakaće gume mogu opstati i do 500 godina. 

 

Riješenje ovog problema ipak postoji. Standardna upotreba kanti namijenjenih samo za prikupljanje otpada od žvakaćih guma se pokazala kao uspješna metoda za reduciranje problema. Veće ulaganje u njihovu reciklažu i prenamjenu u igračke, gumene konetenjere i slično. Introdukcija i promocija na tržište brendova poput Chicza, Chewsy i True Gum koji su se vratili originalnim receptima za proizvodnju žvaka od biljnog soka različitih biljaka.  

 

 

https://plasticchange.org/knowledge-center/would-you-like-a-piece-of-plastic-gum/ 

https://recyclenation.com/2015/11/gum-environmental-menace/ 

https://www.huffingtonpost.co.uk/entry/this-is-what-your-chewing-gum-habit-is-doing-to-the-environment_uk_5aec2613e4b041fd2d253823 

https://www.washingtonpost.com/national/science/the-green-lantern-is-chewing-gum-bad-for-the-environment/2011/03/29/AFrVjO1D_story.html 

(Mikro)plastika: Novi specijalitet na našem meniju?

Piše: mr. sc. Belma Nahić

Sintetički organski polimeri obuhvaćeni su pod, javnosti poznatijim pojmom – plastika. Prva upotreba plastike javlja se krajem 19 stoljeća, dok 1950-ih godina dolazi do nagle ekspanzije njene upotrebe, posebice u pogledu plasiranja jednokratnih plastičnih pakiranja i ambalaža za svakodnevnu upotrebu. Ujedno se i javljaju prve brige oko mogućih negativnih posljedica nagomilavanja plastičnih materijala na ekosisteme i zdravlje ljudi. Kasnija istraživanja otkrila su stvarne probleme korištenja plastike, te potvrdila razloge zabrinutosti naučnika.

Šira javnost je počela izražavati svoju zabrinutost nakon primijećenog nagomilavanja plastičnog otpada u vodenim ekosistemima, naročito nakon šokantnih slika plutajućih otoka od plastičnog smeća u Pacifiku. Plastični otpad u prirodi izložen je fizičkim ili mehaničkim djelovanjima kao što su UV zrake, vjetar, hemikalije i drugi biotički i abiotički faktori koji uzrokuju usitnjavanje, degradaciju, modifikacije te promjenu veličine i gustoće čestice. Problem nepravilnog odlaganja plastike doveo je do pojave mikroplastičnih čestica naročito u morima i okeanima što je dovelo do njene introdukcije u trofičke (hranidbene) sisteme čiji krajnji korisnici smo upravo mi.

Mikroplastika se dijeli na dvije kategorije:

• Primarna mikroplastika (mikroplastika proizvedena za obavljanje određene uloge poput abrazivnih čestica i granula koje se često susreću u kozmetičkim proizvodima) i
• Sekundarna mikroplastika (nastaje degradacijom ili usitnjavanjem većih komada plastike u okolišu).

Obje kategorije su podložne daljem usitnjavanju.

Iako su sve vrste i veličine plastičnog materijala izuzetno opasne po životinjski i biljni svijet, trenutačno su u fokusu istraživanja posljedica unošenja (ingestije) i akumulacije toksičnosti mikroplastičnih čestica u komercijalnim životinjama i biljkama što predstavlja potencijalni rizik ljudskom zdravlju.

Procijenjeno je da ljudi sedmično unose oko 0.1 – 5 g mikroplastike sedmično na različite načine. Toksičnost određenih substanci i polimera od kojih su građeni plastični proizvodi do sada je dokazana na plućnom epitelu. Primjer takve supstance je polistiren koji može izazvati citotoksične i inflamacione efekte u ćelijama plućnog epitela, te u nekim slučajevima povećati rizik od razvijanja hroničnih opstruktivnih bolesti. Također, u studijama je primijećeno da se kroz procese endocitoze i fagocitoze nano i mikro čestice plastike (‹10µm) mogu unijeti u digestivni sistem, što je specifično primijećeno u crijevima.

Iako do sada nije dokazano da prehranom ljudi unose plastiku u organizam, činjenica da je moguća apsorpcija plastičnih čestica putem digestivnog sistema otvara mogućnosti za istraživanja potencijalnog rizika ingestije, cirkulacije i bioakumulacije mikro i nanočestica kroz vodu i hranu.

Mikroplastika u Bosni i Hercegovini

Obzirom da Bosna i Hercegovina ima značajan problem sa sanitarnim i pravilnim odlaganjem otpada, te da se reciklaži plastike izuzetno malo daje na značaju, onda nas i ne čude podaci koji su prikupljeni prilikom pilot istraživanja u sklopu projekta „DeFishGear“ u cilju procjene količine otpada, s posebnim osvrtom na mikroplastiku.

Količina mikroplastike pronađena u Neumskom zalivu se kretala od 75 do 250 čestica po kvadratnom kilometru. Kategorije mikroplastike koje su bile najprisutnije su se nalazile u sljedeće tri kategorije (Kovač-Viršek, 2016):

• ostalo (33-50%),
• fragmenti (33,3-80%) i
• filamenti (25-50%).

U sklopu biomonitoringa u BiH korištene su koće za hvatanje i istraživanje na sljedećim vrstama morskih riba: Gobius cobitis (glavoč pločar), Mullus barbatus (barbun) Pegusa lascaris (pješčani potplat) i Spratus spratus (srdelica). Od školjkaša korištena je Mytilus galloprovincialis (mediteranska dagnja). Rezultati datih istraživanja su pokazali da broj mikroplastičnih čestica u prikupljenoj bioti u BiH u prosjeku iznosi od 5,35 do 12,95 mikroplastičnih čestica po jedinki ribe, s time da je najviše zabilježen broj mikroplastičnih čestica u barbunu.

Posmatrajući na regionalnom nivou, broj čestica mikroplastike u dagnjama se kretao od 2 do 4 mikroplastične čestice po dagnji, a  maksimum je pronađen u jedinkama iz Bosne i Hercegovine (Koren et al., 2016).

Upotreba plastike i upravljanje plastičnim otpadom se javlja kao sverastući problem i prijetnja zdravlju ekosistema, životinja i biljaka i ultimativno ljudi. Iako studije transfera i bioakumulacije mikroplastike iz komercijalno upotrebljivih životinja do ljudi do sada nije definitivno dokazana, postoje indikacije da je i to moguće. Ono što sa sigurnošću možemo potvrditi jeste da ogromne količine plastike u morima i okeanima predstavljaju prijetnju biodiverzitetu. Predviđanja su da će do 2050. godine u datim ekosistemima biti više plastike nego riba.

Postavlja se pitanje što možemo učiniti? Promjene u kupovnim navikama i smanjenje potražnje proizvoda od plastičnih materija, te pravilno odlaganje plastičnog otpada, može izuzetno pomoći smanjenju negativnih posljedica korištenja plastike. Također, podrška i pokretanje kampanja za odgovornost proizvođača te pritisak na prelazak na upotrebu održivih materijala u proizvodnji, doprinijet će datom cilju. Korištenjem postojeće tehnologije, problem plastike u prirodi se može, ne eliminirati, ali značajno reducirati.

Budućnost plastike i prirode zavisi od napora lokalne i globalne zajednice da pronađe adekvatna, upotrebljiva i održiva rješenja.

 

Reference:

• GESAMP (2020). PROCEEDINGS OF THE GESAMP INTERNATIONAL WORKSHOP ON ASSESSING THE RISKS ASSOCIATED WITH PLASTICS AND MICROPLASTICS IN THE MARINE ENVIRONMENT
• Galloway T.S. (2015). Micro- and Nano-plastics and Human Health. In: Bergmann M., Gutow L., Klages M. (eds) Marine Anthropogenic Litter. Springer, Cham. https://doi.org/10.1007/978-3-319-16510-3_13
• Dong,C-D., Chen, C-W., Chen, Y-C., Chen, H-H., Lee, J-S. Lin, C-H. (2020). Polystyrene microplastic particles: In vitro pulmonary toxicity assessment. Journal of Hazardous Materials, 385:121-575
• Koren, Š. et al. (2016). Pilot assessment on microplastic in guts of commercially available fish species and mussels. Report for WP5: Derelict Fishing Gear management system in the Adriatic Region, pp 71.
• https://www.nationalgeographic.com/science/article/plastic-pollution-huge-problem-not-too-late-to-fix-it